Blaženi Veljko Vlahović: kritički osvrt na izložbu Muzeja Jugoslavije
Zaključno sa 25. januarom u Muzeju Jugoslavije može se pogledati izložba o Veljku Vlahoviću, koju Nikica Baždar Kolar ovde kritički recenzira.
U suradnji s Narodnim muzejem Crne Gore, u Muzeju Jugoslavije u Beogradu postavljena je izložba „Veljko Vlahović – glas slobodne Jugoslavije“. U nekoliko velikih prostorija na prvom katu Muzeja može se vidjeti kako se kalio jedan od najpoznatijih jugoslavenskih i drugi najpoznatiji crnogorski komunista.
Strukturiranje dinamike izložbe na samu ličnost i razvoj njegove osobne i političke biografije po osi od kolijevke do groba, čini sentimentalizaciju i idealizaciju lika i djela Vlahovića neizbježnim. Od teškog odrastanja uslijed posljedica Prvog svjetskog rata u surovim i siromašnim krajevima Crne Gore, preko političkog aktivizma u međuratnom periodu u studentskim protestima u Beogradu 1930-ih, do sudjelovanja u Španjolskom građanskom ratu u Internacionalnim brigadama u borbi protiv Franca i fašističke alijanse, te na koncu u novinarskom i diplomatskom doprinosu jugoslavenskoj narodnooslobodilačkoj borbi u Moskvi – sve su te činjenice usmjerile izložbu k balzamiranju i romantiziranju Veljka Vlahovića kao borca, komunista i humanista, kako to dolikuje mitologiji jugoslavenskog komunizma. Prema riječima kustosice izložbe, navodno je i sâm Josip Broz Tito bio kazao da ako želimo znati kako se postaje vrsnim komunistom, da proučimo život i djelo Veljka Vlahovića.
Bez dvojbe, biografija Veljka Vlahovića je impresivna. U izložbi kroz mnogobrojne fotografije i memoarske zapise posjetitelji se mogu uvjeriti da je riječ o osobi koja je vrhunski i samoprijegorno sjedinila komunističku teoriju i praksu u prvoj polovici XX. vijeka, naročito u ulogama studentskog aktivista, španca i komunističkog diplomata. Upravo zbog te impresivne biografije i vrijedi posjetiti izložbu te vidjeti kroz Vlahovićev život krajnje dinamičnu povijest XX. vijeka, posebice povijest Jugoslavije. Nadajmo se da će s ovom izložbom Veljko Vlahović biti sačuvan od kolektivnog zaborava koji je kontrarevolucijom 1990-ih u Jugoslaviji bio nametnut prema njemu i ostalim komunistima. U tom kulturocidu kontrarevolucije brisani su nazivi ulica, trgova i parkova nazvanih prema Vlahoviću i srušeni su spomenici podignuti njemu u čast (manje poznata činjenica je da je u Zagrebu, primjerice, poznati Park Stara Trešnjevka do 1991. godine bio Park Veljka Vlahovića).
Izložba je postavljena tijekom masovnih studentskih nemira u Srbiji 2025. Stoga su autori izložbe na suptilan, ali ipak vidljiv način stavili naglasak na Vlahovićev SKOJ-evski aktivizam u poznatim studentskim protestima 1930-ih, te na njegovu ulogu u studentskim protestima 1968. godine, s čime se zaokružuje izložba i politička biografija Vlahovića.
Međutim, u samom tom biografskom pristupu izložbe gubi se kritički ton prema heroju Vlahoviću. Pristupom od kolijevke pa do groba u prikazu jedne izuzetne ličnosti izostaje da taj heroj igra ulogu u najturbulentnijim epizodama povijesti, a napose klasne borbe radničkog pokreta, i da u tim epizodama i najbolji igraju sive uloge – a možda i mračnije kad su posrijedi intenzivni sukobi među drugovima i kad se pojavljuju novi sukobi na ljevici. Naime, u izložbi je zaglušujuća tišina o poziciji Veljka Vlahovića u frakcijskim sukobima u Trećoj internacionali, a pogotovo u frakcijskim sukobima Komunističke partije Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata. Bode u oči da o Milovanu Đilasu, najpoznatijem crnogorskom komunistu, nema ni riječi, kamoli o odnosu Vlahovića i Đilasa uoči cjelokupnog partijskog obračuna s Đilasom 1954. godine, u vrijeme kad je Đilas redovito pisao za Borbu, a Vlahović je bio direktor Borbe (1953.)! Nadalje, romantizacija Vlahovićevog studentskog aktivizma 1930-ih nadopunjena je idealizacijom partijskog druga i simpatizera studentskih protesta 1968. godine u Beogradu. Pojavio se stari drug-kolega Vlahović pred pobunjene studente, saslušao ih je i otišao. Iduća epizoda: 1970-e i njegova smrt. Presimpatičan je pogled na Vlahovićevu ulogu prema pobunjenim studentima, jer nakon njegovog dolaska pred studente, represija se pojačala i beogradske se studente hapsilo. Zašto? Kakvu je ulogu Vlahović u svim tim prijelomnim historijskim epizodama imao? Ova hommage izložba neće nam kazati.
Sveukupno, izložbu vrijedi pogledati da se upoznamo uopće s drugom Veljkom Vlahovićem, ali za kritičko sagledavanje uloge bivanja relevantnim komunistom u povijesti Komunističke partije Jugoslavije morat ćemo potražiti neke druge izvore informacija.