Da li popravljamo greške ili mijenjamo sistem?

Studenti su probudili Srbiju, uzdrmali uspavanu svijest radničke klase čak do te mjere da su podstakli solidarnost radnika IT sektora. Dinamika radničke svijesti u okviru sektora informacionih tehnologija (ili popularno IT-ja) do sada se u Srbiji mogla ispratiti tek u nekoliko iteracija frilenserskih protesta; u njima je pak uvijek izostajala upravo ta „solidarnost“ ostatka radnika iz IT sektora, zbog čega je frilenserska sudbina ostala i dan-danas vrlo neizvjesna. Međutim, šta je to što je ovaj put probudilo svijest i onog drugog, većinskog, najboljestojećeg dijela IT-ja da podrži studentske proteste u borbi protiv režima, i u kojoj mjeri IT može zaista pomoći ovoj borbi da ostvari svoj cilj?

Piše Marko Samardžić

Vrijeme je da riješimo bug!

Ali šta ako korupcija nije „bug“ nego „feature“ neoliberalnog kapitalizma?

Sektor IT-ja u Srbiji 

Poznato je da je u Srbiji, kao i u Evropi i svijetu, IT sektor posljednjih desetak godina među vodećim. Srbija je postala veoma zanimljivo tržište za strane IT kompanije zbog jeftine a visokokvalifikovane radne snage i veoma povoljnih uslova za poslovanje kompanija, prije svega u vidu raznih državnih subvencija, kao što su poreske olakšice na lične dohotke u sklopu istraživanja i razvoja (R&D), ili putem podsticaja za zapošljavanje povratnika i stranaca, takođe u vidu poreskih olakšica. Uprkos tome što su naši IT radnici „jeftiniji“ u odnosu na Evropu i svijet, oni i dalje imaju iznadprosječne plate za lokalne uslove, do te mjere da danas u Srbiji imamo formiranu jednu novu srednju klasu u malom. Koliko Srbija zaista ima koristi od ove „IT klase“ ostavićemo za neku drugu priliku, a sada ćemo se pozabaviti time kako se ovaj segment ljudi uklapa u društvo.

Po marksističkoj teoriji, srednja klasa, a naročito ona koja zavisi od prodaje intelektualnog rada, uvijek je u materijalnoj i ideološkoj dilemi. Visoke plate, i naročito ideologija meritokratije u kontekstu IT sektora, stavlja „programere“ u poziciju naklonjenosti ka kapitalističkoj (buržoaskoj) klasi. To se mijenja kada njihova materijalna sigurnost postane ugrožena – pojačanom eksploatacijom, inflacijom, otkazima i sl. – i kada počinju da uviđaju suprostavljeni odnos prema kapitalistima, te u većoj ili manjoj mjeri uspostavljaju radničku (proletersku) svijest.

Masovnije pribjegavanje radničkoj svijesti u ovdašnjoj „IT klasi“ do sada nismo vidjeli, izuzev već pomenutih protesta frilensera. Međutim, i tada je manifestacija te svijesti bila duboko protivrječna: dok su jedni djelovali kao sitni preduzetnici na sivom digitalnom tržištu usluga, drugi su se prepoznavali kao radnici, suočeni sa nesigurnim uslovima rada i zavisnošću od tog istog tržišta. Da li dakle današnja podrška šireg IT sektora masovnom pokretu ukazuje na pomjeranje svijesti „IT klase“ ka radničkoj?

Od solidarnosti do klasne borbe?

Radnici u IT sektoru počeli su otvorenije da izražavaju svoju solidarnost sa studentskim pokretom od 24. januara, kada su studenti pozvali radničku klasu Srbije na cjelodnevnu protestnu akciju pod nazivom „Generalni štrajk“. Ne idemo na posao, ne idemo na predavanja, ne obavljamo svakodnevne obaveze. Uzimamo slobodu u svoje ruke! Vaše učešće čini razliku... Pričaj sa kolegama da organizujete obustavu rada na poslu. Šta ako se plašiš poslodavca? Uzmi slobodan dan, otvori bolovanje, doniraj krv – objavljivano je na društvenim mrežama studentskih blokada. To je podstaklo nastajanje neformalne IT zajednice pod imenom „IT BLOKADE“, koja danas broji preko 15.000 članova. Treba napomenuti i da je IT sektor pružao, i još uvek pruža, značajnu materijalnu podršku studentima od početka blokada; no, radnici iz IT sektora su u velikom broju tradicionalno podržavali sve masovne antirežimske proteste u Srbiji u zadnjih 5–7 godina, prije svega kroz protestne šetnje. Najviše su bili prisutni tokom protesta „Srbija protiv nasilja“, gdje su učestvovali kao pojedinci, bez jasnog kolektivnog identiteta ili politički artikulisane pozicije. Ono što je sada drugačije jeste da je ovo prvi put da IT zajednica prepoznaje sebe kao zaseban entitet koji ima neku konkretniju ulogu.

Međutim, da li to prepoznavanje možemo okarakterisati kao pomak ka radničkoj svijesti? Zanimljiva činjenica u okviru ove neformalne IT zajednice je da je podržava i nemali broj kapitalista, vlasnika firmi u Srbiji. Preko 100 firmi je podržalo akciju „Generalni štrajk“ 24. januara, gdje su mnoge odobravale slobodne dane svojim radnicima ili u potpunosti obustavljale rad tog dana. Iako „IT BLOKADE“ i dalje organizuju protestne šetnje tokom radnog vremena – što je do prije samo nekoliko mjeseci bilo gotovo nezamislivo – uočava se postepeni pad broja učesnika, a istovremeno sve više izostaje i podrška kompanija. Velikodušnih slobodnih dana ili obustava rada od strane firmi više nema, što postavlja pitanje koliko će dugo radnici i radnice u IT sektoru moći da istraju u akcijama prije nego što se ozbiljnije suoče sa ovom protivrječnošću.

Granice podrške i izazovi pred IT radnicima

Slogan „Vreme je da rešimo ’bug’“ sumira dominantnu ideologiju unutar IT sektora. Ona ostaje liberalna, fokusirana na reformski pristup koji sistem posmatra kao softver sa „bagom“ koji treba popraviti. Dakle, ovo samoprepoznavanje IT radnika u širem pokretu nije proizašlo iz nezadovoljstva sopstvenim radnim uslovima, eksploatacijom, neizvjesnim radnim mjestom, prekarnošću i sl. Oni čak ne prepoznaju ni probleme drugih prekarnih industrija u kojima je radnička klasa satjerana u ćošak, a o kojima smo često pisali u Kontranapadu. Ukratko, IT-jevci žele upravo ovaj sistem, ali samo da bude nekako pravedniji. Da na čelnim pozicijama budu stručni ljudi koji su zaslužili svoja mjesta, da nema korupcije, da etika i moral budu najviši principi, da institucije rade svoj posao... Drugim riječima, da se obezbjedi jedna stabilna meritokratija koja će svakome dati šansu da izbori najbolje uslove za sebe.

Meritokratija je kapitalistička podvala koja služi tome da se radnici stalno drže u sistemu takmičenja jedni protiv drugih, dok pravi izvori društvene moći i ugleda uglavnom leže drugdje. Meritokratija ne nagrađuje isključivo talenat, znanje i trud, već prvenstveno zavisi od strukturalnih faktora kao što su nasljeđeni kapital i moćne društvene veze koje upućuju na klasnu pripadnost. Ovu tvrdnju potvrđuju brojne studije koje upravo ukazuju na ograničenu društvenu mobilnost kroz generacije, tj. značajno otežanu mogućnost penjanja na više ekonomske pozicije u društvu ukoliko dolazite iz nižih klasnih slojeva. Dakle, uprkos malom broju sretnika koji su svojim izuzetno napornim radom i trudom i sa ko zna koliko odricanja uspjeli da se provuku do više ekonomske ljestve, ovaj sistem po pravilu ne pruža tu mogućnost širim slojevima društva; štaviše, on je inherentno onemogućava. Tržišni odnosi i privatna svojina nad sredstvima za proizvodnju nužno stvaraju nejednake početne pozicije, a sama logika profita vodi ka tome da čak i najsposobniji pojedinci mogu biti izbačeni iz sistema ako nisu profitabilni za kapital. Meritokratija u takvim uslovima nije ništa drugo do ideološka maska koja opravdava postojeće nejednakosti.

Upravo je meritokratija danas veoma jak izraz buržoaske ideologije, o kojoj pišu Marks i Engels – vjera da se društvena pravda može postići obrazovanjem i moralnim usavršavanjem, dok se istovremeno prikrivaju stvarni materijalni odnosi eksploatacije:

Nedostatak klasne svijesti u IT zajednici – odnosno nesposobnost IT-jevaca da prepoznaju sebe kao dio radničke klase, one klase koja proizvodi svu vrijednost u društvu – onemogućava im da jasno sagledaju protivnika i razumiju gdje treba usmjeriti borbu. Sve dok ostaju zarobljeni u iluziji da je problem samo loša vlast, a ne kapitalistički sistem u cjelini, njihova borba ostaje ograničena i nesvjesno služi reprodukciji istog poretka protiv kojeg se bune.

Podržavanje studentskog pokreta bez šireg povezivanja s radničkom klasom ostaje ograničenog uticaja jer su studenti, po ekonomskoj prirodi odnosa, dio obrazovnog sistema koji se finansira iz vrijednosti već stvorene u proizvodnji; on sam po sebi ne narušava kapitalističku akumulaciju već ostaje u njenom okviru. U teoriji, Vučić može da trpi studentske blokade unedogled, ili barem do sljedeće mutacije ovog sistema sprovedene kroz farsu zvanu izbori. Dakle, studentske blokade same po sebi ne ugrožavaju neposredno procese kapitalističke akumulacije – koja, uzgred, direktno proizvodi korupciju kao neodvojiv dio oportunističke logike kapitalizma – jer se rad i proizvodnja odvijaju manje-više nesmetano.

Izazovi rada u IT industriji

Da bi se trenutna solidarnost IT zajednice transformisala u istinsku klasnu borbu, ključno je usmjeriti pažnju na prepoznavanje i povezivanje sa problemima koje trpe radnici širom IT industrije. Iako IT sektor važi za oblast s povoljnijim radnim uslovima, stvari nisu tako sjajne kako se mogu učiniti na prvu. Možemo da primjetimo sve veći pritisak unutar IT sektora – počevši od zahtjeva za entry level pozicije, koji postaju sve viši i viši. Plate ne prate stopu inflacije iako prihodi a nerjetko i profiti kompanija rastu. Tržište IT stručnjaka se rapidno proširuje. Pored obrazovanih IT stručnjaka sve je više i onih samoukih, kao i onih koji uspjevaju da se prekvalifikuju iz drugih industrija, pojačavajući tako konkurenciju i obarajući cijenu rada. Sve je prisutnija primjena regresivnih modela upravljanja iz Silicijumske doline koji forsiraju hiperproduktivnost, stalnu dostupnost i nejasne granice između posla i privatnog života. Uz to, sve više IT radnika radi na nesigurnim ugovorima, kroz freelance angažmane ili projekte s ograničenim trajanjem, što ih ostavlja izloženima tržišnim oscilacijama i pritiscima kapitala. Sve je češća i upotreba vještačke inteligencije – koju kapitalisti nikada neće iskoristiti u korist smanjenja radnog vremena, koja je često u konkurentskom odnosu sa radnikom i zahtjeva od njega beskompromisno prilagođavanje iznova i iznova.

Ono što je karakteristično za radnike u IT sektoru jeste njihovo specifično otuđenje od samog rada. Marks je upućivao na kapitalističko otuđenje rada, koje se ogleda u tome da radnik na kraju procesa ne posjeduje ono što pravi, učestvuje u radu koji postaje mehanička aktivnost koja mu ne donosi ispunjenje i odvaja ga od suštine ljudske prirode, te ga konačno otuđuje i od drugih ljudi zbog konkurencije koju nameće kapitalizam. Otuđenje kognitivnog rada u kapitalizmu, kako tvrdi italijanski filozof i teoretičar Franko Berardi, dodatno je izraženo kroz fragmentaciju pažnje, hiperproduktivnost i iscrpljujuću mentalnu stimulaciju. Radnici u IT-ju su često suočeni sa konstantnim pritiskom da budu dostupni, ažurni i u toku sa najnovijim tehnološkim promenama, dok istovremeno njihov radni učinak postaje sve apstraktniji i manje opipljiv. Radni procesi su sve više automatizovani i algoritamski kontrolisani, a fleksibilnost rada, umesto da donese veću autonomiju, pretvara se u stalnu nesigurnost i nemogućnost razgraničenja između posla i privatnog života. U tom kontekstu, IT sektor postaje savremeni oblik „fabričke trake“, samo što umesto fizičkog rada dolazi do intelektualne eksploatacije, gde se znanje, pažnja i emocionalna energija crpe do krajnjih granica u korist kapitala. U neoliberalnom kapitalizmu, gde se fleksibilnost rada predstavlja kao oslobođenje, zapravo dolazi do samonametnutog pritiska koji vodi do sindroma izgaranja (burnout), depresije i anksioznosti.

Kako dalje? Sindikalizacija i radnička solidarnost

Oslanjanje na individualni otpor ovim procesima nije dovoljno – potrebno je kolektivno organizovanje kroz radničku borbu pod okriljem sindikata. Sindikalizacija IT radnika omogućila bi kolektivno pregovaranje, zaštitu od prekomjernih radnih sati i pritisaka menadžmenta, osiguravanje pravednih ugovora, formalnu zaštitu od nesigurnosti tržišta rada, kao i svih onih nadolazećih pritisaka usljed sve zaoštrenije konkurencije na kapitalističkom tržištu u lovu na profit. Sada je pravi trenutak da se ta snaga prepozna i institucionalizuje kroz sindikat – ne kao birokratsku formu, već kao stvarno oruđe borbe za bolje uslove i radničku kontrolu nad privatnim sektorom.

Sindikat u IT-ju bi mogao igrati i mnogo širu stratešku ulogu, pružajući formalnu i logističku podršku ključnim radničkim borbama. Na primjer, prosvetni radnici se trenutno lome, mnogi nastavnici u osnovnim i srednjim školama trpe pritiske – uključujući umanjenje plata – zbog učešća u višemjesečnom štrajku. Sada je izuzetno važno da se studentska borba pretoči u širu radničku solidarnost, kroz čvršće povezivanje sa prosvjetnim radnicima i drugim sektorima pogođenim pritiscima režima. Materijalna i organizaciona podrška radnicima u težim uslovima, poput štrajkačkih fondova ili zajedničkih inicijativa, može ojačati pokret i stvoriti temelje za dugoročniju borbu. Zajednica radnika u IT-ju bi, s obzirom na svoj privilegovani položaj, trebalo da se solidariše sa drugim radnicima koji nemaju te privilegije. Povezivanjem sa radnicima iz drugih sektora i prepoznavanjem zajedničkih interesa, IT zajednica može doprinijeti jačanju radničkog pokreta u cjelini te pomoći da aktuelna i buduće borbe zaista donesu svijetle plodove. Jedini način da se to ostvari jeste da se IT zajednica sindikalizuje i iskoristi svoju trenutnu privilegovanu poziciju da pogura cjelokupno društvo napred.

Zaokret IT zajednice ka klasnoj borbi ne samo da bi dao veću snagu trenutnoj borbi protiv režima, već bi i dugoročno ojačao nju samu u suočavanju sa sopstvenim izazovima. Zbog utrke za profitom, tehnološki radnici se danas sve više rvu sa prijetnjama automatizacije, outsourcing-a, vještačke inteligencije – drugim riječima, produktivnost rada će nužno morati da se povećava na ovaj ili onaj način, što prijeti da dovede do smanjenja broja radnih mjesta, dodatne prekarizacije rada, pritiska na plate itd.

Izgradnja jakog sindikata u IT sektoru doprinijela bi stvaranju šire fronte otpora kapitalu i režimu. Radnici ovog sektora imaju potencijal da postanu važan zupčanik opšteradničke borbe, doprinoseći joj znanjem, materijalnim resursima i organizacionim kapacitetima. Ključ nije samo u rušenju režima, da zamjenimo ovog Vučića nekim drugim, već u izgradnji sistema u kojem će radnici – IT i svi drugi – moći kolektivno da odlučuju o svojoj sudbini; jak sindikat može biti prvi korak na tom putu.

No, iako jako bitna, sindikalna borba ipak ne može biti krajnji cilj niti jedini način borbe protiv kapitalizma. Dok sindikati nastoje poboljšati uslove rada pod kapitalizmom, kapitalisti takođe nastoje da pronađu prostor za dodatnu eksploataciju rada. Da bismo otišli dalje od ovog isključivo odbrambenog mehanizma, neophodno je da se kao radnička klasa politički organizujemo kroz svoju sopstvenu partiju – radničku partiju – i da tako na sebe preuzmemo zadatak na koji smo pozvani: zadatak potpunog društvenog preobražaja.