Kako se danas sećamo Ribnikara?

Kako se danas sećamo Ribnikara?

Pre dve godine desila se do tada nezapamćena tragedija na ovim već napaćenim prostorima, nešto što smo mislili da se događa samo u dalekoj i nakaradnoj Americi. Razjedinjeni i usamljeni, bez mogućnosti da zamislimo drugačiju viziju budućnosti od one gde smo iznova samo nemi i bespomoćni svedoci ovakvih tragedija koje se vrte kao na traci, tada smo po prvi put shvatili da je naše društvo već popucalo po šavovima. Poslednji branik pre beskonačne tame kolektivne depresije pronašao se u zajedničkom tugovanju i besu. Od prve komemorativne noći preko kišnih kilometara pa sve do veličanstvenih skupova od više desetina hiljada ljudi, rodilo se nešto novo - spoznaja da, ako ništa drugo, makar nismo sami u tom bolu.

Nesnađeni nakon decenija pognutih glava i bežanja od politike ulice, po prvi put stupivši u arenu masovne društvene borbe, nasamareni smo od strane iskusnih i prevrtljivih opozicionara pričama o rijaliti programima i parlamentarnoj borbi. Silna energija koja je nastala kada se na godine pukog preživljavanja nakalemio tračak kolektivnog samopouzdanja, zgažena je udruženim đonom vladajućih i opozicionih političara, te je povećani broj policajaca jedina promena kroz koju je školski sistem prošao.

Pred kraj tog leta a pred početak školske 2023/24 godine, prosvetarima je obećan izvesni Protokol kojim bi se adresirali neki od strukturalnih problema koji su doveli do tragedije u Ribnikaru. Prvog novembra 2024. godine, u trenutku kada je pala nadstrešnica u Novom Sadu, ispred Skupštine u Beogradu prosvetni sindikati su protestovali zato što ništa iz Protokola nije sprovedeno u delo duže od godinu dana. Drugim rečima, prethodnim protestima naizgled ništa nismo dobili, promenili, osvojili, a režim je još jedan problem lažima zgurao pod već nabudženi tepih. Niko se u Srbiji još uvek nije bio zalečio od maja dvadeset-treće, a već nas je dočekao novembar dvadeset-četvrte sa novom nezapamćenom “tragedijom”.

Ipak, tama jednog poraza nije dovela do nepovratnog gubitka samopouzdanja masa. Saznanje da nȁs, koji smo žrtve ovog sistema, ima zasigurno u stotinama hiljada, a vrlo moguće i u milionima, ne može se zaboraviti. Kada smo se suprotstavili atomizaciji društva, onemogućili smo i mantru o nekakvoj nepovezanosti različitih delova sistema: kontinuitet tragedija sada je već prepoznat kao šablon - gde su ruke krvave uvek jednim te istim ljudima. Sve tragedije i zločini deo su istog, jedinstvenog procesa. Šta više, akteri su isti sa obe strane - samo se sada njihov manevarski prostor smanjio a naš nivo svesti i organizovanosti povećao.

Na leto 2023. shvatili smo da nismo sami. Na zimu 2024/25 shvatili smo da udruženo možemo čak ozbiljno naškoditi režimu. Nemojmo čekati novu “tragediju” da bismo shvatili da ga organizovanim gnevom radnog naroda možemo i srušiti! Prilike da nešto menjamo i potom iz toga ponešto naučimo naši sugrađani su životima platili. Istorija će nam suditi ako ponovo dozvolimo slugama kapitalističkog sistema da energiju masa preusmere u ćorsokake buržujske politike. Zato otiđimo korak dalje - organizujmo se, ojačajmo jedinstvo studenata i radnika, i spremimo se za dugoročnu revolucionarnu borbu!