Liberalna mržnja demokracije i ljubav prema desnici

Puno je krika i galame liberala u liberalnim medijima protiv desničarskih vlada, ali to moraliziranje nerijetko završava politički krajnje impotentno i to nije slučajno. Kad je u pitanju desničarska vlast, liberali imaju dvije opcije: kritizirati diskriminatorni odnos vladajućih prema manjinama (dakle, ljudskopravaška kritika) ili da kritiziraju vladu da je korumpirana (dakle, kritika upravljanja).

Uvijek vrte tu jedno te istu priču koju često upakiraju u celofan demokracije ("ova vlast nije demokratska", iako desničari nerijetko imaju izborni demokratski legitimitet; "ova vlast guši medije, guši demokraciju", iako su ti mediji privatni i isti sudjeluju u pljački javnog dobra i sabotiraju svaki iole pokušaj naroda u borbi za očuvanje javnog dobra (npr. kod nas kad liberalni medij N1 šuti o tome da njihov donedavni vlasnik sudjeluje u grabežu pulske šetnice Lungomare, ili uopće nekritičko odnošenje prema Demokratskoj stranci i Draganu Đilasu i sličnim mufljuzima)).

Liberalizam je politička doktrina apstraktnih slobodnih pojedinaca na slobodnom tržištu (i zato često govore “svatko je (kao pojedinac) kovač svoje sreće”, apstrahirajući sve ostale društvene i ekonomske faktore). Kao takva individualistička doktrina, liberalizam se grozi učešća masa u politici, stoga će uvijek imati antidemokratski stav prema narodu i pokušat će vratiti taj politiziran (tj. demokratiziran) narod u poznata pravila izborne (minimalističke) demokracije, dakle vratiti duha u bocu. Poznata demokracija usidrena u institucije izbornih pravila je za liberale neprijatelj s kim su već upoznati i kojeg mogu novcem i institucionalnim utjecajem kroz plejadu raznih stručnjaka u medijima lobotomizirati javnost da bi se narod u politici trebao pojavljivati samo uoči izbora, dakle periodično i predvidljivo i mirno, da se vladajuće klase mogu stići na vrijeme pripremiti za okršaj s pojavom naroda na izborima. Nemojte nasilno, samo izborima govore nam stručnjaci, jer demokracija je nastala izborima, je l'? A kako su ti izbori nastali? Izborima? Glasali u autokracijama hoće li biti demokracije, dok je pristojan i strpljiv narod čekao odluku uvaženih i veleštovanih uglednika da im se dodijeli pravo političkog sudjelovanja?

Liberali su tu da posao teče i dalje, ali da desnica ima što manje udjela u tom poslu i ideološki utjecaj u društvu. Liberali i desnica se trgaju za taj kolač zvan društvo po istim ekonomskim osnovama eksploatacije: oboje žele biti gore iznad radnog naroda dok ga izrabljuju. Zato liberali ne kritiziraju ekonomsku dimenziju desnice, nego isključivo ideološku nazadnost u obliku tradicionalnih vrijednosti, dok se liberali prozivaju modernima, i da su desničari korumpirani i nesposobni, ali ne i da desnica provodi eksploataciju radnog naroda, to je liberalima u redu. Zbog toga i jesu u savezništvu s desnicom protiv ljevice po pitanju odnosa naroda i demokracije. Da bi preduhitrili pojavu ljevice na izborima, liberali su se prozvali ljevicom i time su monopolizirali pojam ljevice od ljevice te zamaglili sam pojam u javnosti, a u tome im je desnica pomogla nazivajući liberale ljevicom jer jednako mrzi ljevicu kao i liberali. Liberali i desnica su međusobna konkurencija, a ne neprijatelji. Neprijatelj za eksploatatorske političke opcije kao što su liberali i desnica danas uvijek je ostao isti, od Spartaka naovamo: politička opcija koja vodi robove iz ropstva, kmetove iz kmetstva, radnike iz kapitalizma. Populisti iz Rimskog Carstva, diggersi iz Engleske, jakobinci iz Francuske, boljševici iz Rusije, spartakovci iz Njemačke… Svi oni su liberalima i desnici doslovce crvena krpa. Liberalima je čak draži Mussolini od njih (danas Meloni), a s Hitlerom su se preigrali i preigrat će se opet (AfD) samo da posao oplodnje kapitala i dalje teče.