Oslobođenje Nepokorenog grada: mit i zbilja
Osmog maja navršilo se 80 godina od oslobođenja Zagreba od nacizma. Iako se o klasnoj pozadini rata i NOB-a u Zagrebu raspredaju različiti mitovi, činjenice govore čime je svojevremeno zaslužio epitet Nepokorenog grada. Piše Nikica Kolar
Da bi se ukorijenila i iskorijenila određena ideologija, plasiraju se mitovi satkani od malih činjenica u cilju širenja zabluda, predstavljajući ih kao velike istine na korist ili štetu vladajuće ideologije. Početak i kraj Drugog svjetskog rata, kao najradikalnijeg ideološkog i uopće sukoba u povijesti europskog kontinenta, idealan je prostor za širenje mitova. Prošlost je trajno bojno polje ideologija i kako definiramo prošlost tako se identificiramo u sadašnjosti i djelujemo prema budućnosti. Identično je i s teorijom: teorija nam služi kao mapa i kompas prema kojoj se orijentiramo u prostoru i vremenu oko sebe i njome prepoznajemo što nam je činiti, kakva je praksa najispravnija u datom trenutku i tko su nam doista neprijatelji, a tko konkurenti, saveznici, istomišljenici i sličnomišljenici. Upravo zato nema ničeg praktičnijeg od dobre teorije, kao što nema za sadašnjost korisnijeg od demitologizacije prošlosti.
Od mozaičnog kaosa ratnih zbivanja 1941–1945. godine, predstavnici ideologija sukobljenih strana iz svojih tadašnjih i sadašnjih interesa izostavljaju kontekste koji su oblikovali te godine, prostore i političku, prije svega klasnu, svijest stanovnika Zagreba i neposredne okolice. Hrvatski krajnje desni nacionalisti svih vrsta (naročito ustaške i filoustaške provenijencije) o ratnom periodu Zagreba govorit će kao o kratkom periodu kad su Zagreb i Hrvatska doista bili hrvatskima. Što god to doista značilo, s obzirom na to da je Nezavisna Država Hrvatska politički tad bila marionetska država Sila osovine, a Zagreb je već tad bio moderan grad (čime se podrazumijeva dinamično migracijsko kretanje prema gradu po različitim etničkim, kulturnim i nacionalnim osnovama; time je Zagreb već bio najmanje demografski „čist“ hrvatski grad u Hrvatskoj). Krajnje desni nacionalisti svih vrsta također misle da je Zagreb 1945. godine „pao“ u ruke jugoslavenskog komunističkog totalitarizma, od čega se dan-danas nije oporavio, dajući olake ideološke dijagnoze o komunističkom mentalitetu (kad god nešto nije desničarsko u Zagrebu), do skiciranja neprijateljskog stanovništva koje je „otelo“ stanove 1945. i dobilo stanove u komunističkom totalitarnom sistemu na osnovu privilegija partizanskog podrijetla i/ili članstva u Partiji. Srodan ideološki kontrapunkt toj hrvatskoj ekstremističko-nacionalističkoj epopeji jest narativ srbijanskog nacionalizma, koji će isticati da su stanovnici Zagreba usred Aprilskog rata 1941. godine presretno dočekali okupatorske vojne jedinice Trećeg Reicha.
Treći, pobjednički mit, koji je širila prvo Komunistička partija Jugoslavije, zatim službeni nositelji antifašističkog sjećanja (udruge antifašističkih boraca poput SUBNOR-a/SAB-e te mainstream građanski političari), da bi ga na kraju potpuno preuzeli liberalno-nacionalistički akteri, jest mit o velikim mudrim glavama KPJ koji su maltene sami predvodili narod, eventualno s pomoću ostalih velikih mudrih glava saveznika (lideri SAD, Ujedinjenog Kraljevstva i SSSR-a). Četvrta, liberalno-građanska kritika najslabija je bila tijekom rata, a sad je politički najdominantnija, sa svojom metafizičkom paučinom prebrojavanja identiteta i žrtvoslovnom politikom sjećanja. Prema njoj je najvažnije tko je gdje najviše ginuo, zaboravljajući u moralizatorskom apostrofiranju žrtava da je eksploatatorsko podređivanje cijelog jugoslavenskog prostora za potrebe ratne ekonomije Sila osovine bilo mnogo važnije nego ubijanje ove ili one nacije, ove ili one etnije. Logori smrti poput Jasenovca bili su važni za ustaše, dok su ustaše bili za Sile osovine prvenstveno vršitelji terora radi eksploatacije za njihove ratne mašinerije (robovska radna snaga, mobilizirano ljudstvo na Istočni front i bjesomučna eksploatacija ruda i ostalih sirovina).
Ustaše su bili drugi izbor Trećem Reichu i Italiji u odabiru tko će najbolje podređivati i suzbijati socijalne nemire i moguće vojno-političke otpore na prostoru novostvorene NDH. Prvi odabir okupatora bila je Hrvatska seljačka stranka na čelu s Vladkom Mačekom, jer Maček i mačekovci su 1930-ih taj posao „policajčenja“ opozicije u društvu uradili uzorno, naročito prema komunistima i njima sličnim. Maček je pak kao glavni predstavnik vodećeg HSS-a odbio služiti tu prljavu ulogu, čekajući UK i SAD da spase hrvatsko građansko društvo i njega samog od fašizma i komunizma, tobože istih lica zla. Zbog Mačekove odbijenice nismo mogli vidjeti kako bi u cijelosti HSS bio efikasan u klanju svega što nije hrvatsko. Međutim, zbog Mačekovog odbijanja dobili smo ustaše koji su odmah stvarali jame smrti (Jadovno), ekspresno izgrađene logore smrti za sve koji nisu ustaše (logor Danica formiran pet dana nakon proglašenja NDH) i logore smrti za etnički nehrvatsku djecu (logor Sisak II). U svemu tome im je pomoglo desno krilo HSS-a, koji su ne samo predali vlast ustašama nego i zdušno učestvovali u eliminaciji svega što stoji na putu novostvorene isforsirane hrvatske države. Taj genocidno-nacionalističko-rasistički okvir upravo je najčešći prikaz kojim se vodi za ili protiv NDH, za ili protiv komunista, za ili protiv ovakve ili onakve Europe, za ili protiv proslave oslobođenja Zagreba. Međutim, iako je to važan analitički okvir – u ideološkoj srži borba prosvjetiteljskih ideologija (komunizma i liberalizma) protiv antiprosvjetiteljskih (konzervativnog nacionalizma i fašizma) – on je u biti nedovoljan da se razumije što se, zašto i kako desilo i, prije svega, zašto nikako ne možemo govoriti o padu Zagreba, kad on nikad nije ni bio pokoren u Drugom svjetskom ratu.
Činjenica je da je NDH proglašena i ustoličena u Zagrebu kao glavnom gradu novostvorene tvorevine pod patronatom Sila osovine. Također su činjenice da je NDH imala cjelokupan represivni aparat upravo u Zagrebu, od primjene fizičke sile i terora do propagandnog arsenala s kojim je svakodnevno sluđivala stanovnike grada. Međutim, živa realnost sukoba je nepremostiva u statističkim podacima: u gradu koji je imao oko 200.000 stanovnika (s okolicom do 300.000) na gotovo desetini površine današnjeg Zagreba (danas ima 641 km2) bilo je oko 50.000 sudionika Narodnooslobodilačke borbe, od čega je poginulo 19.000, a 7.000 samo na stratištu park-šume Dotrščina na rubu grada. Ako se uzme u kalkulaciju da je bilo socijalnih grupa poput starih, nemoćnih, djece, samohranih žena s djecom, apolitičnih itd. koji nisu sudjelovali u NOB-u, onda ta činjenica da je svaki šesti stanovnik Zagreba i okolice direktno učestvovao u NOB-u predstavlja izuzetno velik udio u borbi protiv okupatora i kvislinške vlasti. Utoliko ne čudi da je na 30. godišnjicu oslobođenja Josip Broz Tito odlikovao Zagreb Ordenom narodnog heroja i dodijelio mu titulu Grad heroj, a neslužbeno je u partizanskim krugovima nazivan Nepokorenim gradom, po čemu je nazvana vrhunska igrana serija o NOB-u u okupiranom Zagrebu.
Želiš da podržiš rad Kontranapada?
Javi se za svoj primerak u elektronskoj ili paprirnoj formi.
Istina je da je nemalen broj ljudi na ulicama Zagreba sretno dočekao okupatorsku vojsku Trećeg Reicha, kao što su istine da su Narodnooslobodilački pokret predvodili velike mudre glave KPJ i da je Zagreb u tom periodu bio najhrvatskijim ikad (na svoju žalost i smrt mnogih). Ali sve su to mitološke istine, odnosno istine u malim dozama, dekontekstualizirane za potrebe sukoba ideologija. Istina u velikom smislu je složenija kontekstom. Ljudi su sretno dočekali okupatore iz raznih motiva: od hrvatskih nacionalista raznih sorti, germanofila, do austrougaronostalgičara i općenito nostalgičara za zlatnom prošlošću agramerskog (starozagrebačkog) sjaja, kad je germanski duh tzv. reda i poretka imao svoj čar i dok je vladalo mitsko sjećanje na njega (što je bilo i tad kao i sad samo poruge vrijedno); tome naspram stavljali su neprestani nered jugoslavenske zajednice koja je uslijedila i nije nikako mogla stabilizirati društvo i politiku, osim pljačkom, nasiljem i kraljevskim suspenzijama ustava. Taj tadašnji veltanšaung (svjetonazor) u dobrodošlici okupatorima upravo je ona malograđanska ljubav spram hrvatstva o kojoj je Miroslav Krleža pisao 1920-ih, opisujući gospodu i ostale malograđane koji snishodljivo ljube buržoaski sjaj u okolici srednjovjekovnog društvenog razvoja blata i jada radnog naroda. Iako je od 1850. godine Zagreb ujedinjen od dvije cjeline – Kaptola i Gradeca – nakon demokratskih građanskih revolucija u Europi, gdje su predstavnici hrvatske buržoazije odigrali nečasnu ulogu gušenja demokratskih promjena u Habsburškoj monarhiji da bi se stvorio mali uzorni Beč sa (sitno)buržujskim štihom, povijest je društvenim razvojem učinila svoje i dovela masu radne snage sa sela u grad. Zagreb je time do 1941. bio najmasovnije središte industrijskog proletarijata i time najutjecajniji prostor za političko djelovanje KPJ.
Pred sam rat Zagreb nije bio ni građanski (što se ideološki fantaziralo u javnosti), niti seoski (što je bila realnost većinskog prostora zajedničke države), nego radnički u svojoj proizvodnji svakodnevice. Trešnjevka, industrijski kvart i radnički geto, već je bila poznata kao Crvena Trešnjevka, Crvena Republika, životni prostor radnika i komunista, gdje su ustaše bili redovito prozvani kao usraše. Trnje, Dubrava, Žitnjak, sve su to bili veliki industrijski prostori s masovnim radničkim konačištima, kakvi su postojali i u europskim industrijskim gradovima. Velika većina stanovnika bili su radnici i radnice (oboje najčešće seoskog podrijetla) i nova vlast im je poručila da će ih eksploatirati kao nitko do sad, i to za tuđinskog okupatora. Još k tome će pobiti njih i članove njihovih obitelji ako se pobune, a prijatelje i susjede će ubiti jer su se prema rasnim zakonima donijetim u aprilu 1941. godine rodili u krivoj koži. Kako se neće Zagreb pobuniti na takav aranžman?
I zato su mnogi stanovnici Zagreba sudjelovali u NOB-u direktno i indirektno, odlazili u partizane, djelovali ilegalno, krali na poslu važne resurse i od prvog dana izvodili napade, akcije i sabotaže u korist NOP-a. Od Akcije Stadion u aprilu 1941. godine, kada se zagrebački omladinci nisu dali na stadionu podijeliti po rasnim osnovama, te su isti i zapalili u julu, preko napada na ustaše kod Botaničkog vrta u avgustu, te mnoštva drugih diverzantskih akcija kroz sve godine rata i terora, do maja 1945. kada je Zagreb rukama klasne revolucionarne borbe radnog naroda konačno bio oslobođen od domaćeg i inozemnog nacizma. Zagreb se s klasnom borbom u Drugom svjetskom ratu dokazao ne samo kao nepokoren grad, nego i kao nepokoriv grad.