Osvrt na film Fiume o morte!
Piše Nikica Kolar
Uvriježeno mišljenje o estetskom idealu umjetnosti je da umjetnost mora biti za publiku ugodna, time što udaljenija od politike, sfere koja je po svojim inherentnim sukobima interesa prostor neugodnosti. Ciceron je zbog toga tvrdio u svom govoru Pro Archia poeta, gdje je branio pjesnika Arhiju, da se putem umjetnosti (konkretno, beletristike) opuštamo da bismo se kasnije nastavili baviti svakodnevnim radnjama, pogotovo politikom. Umjetnost je, prema tome, lijepa ako je korisna, a korisna ako je ugodna. Ako se umjetnost ipak dotakne politike, a takva su djela najvišeg reda bila i ostala, onda se očekuje da te parametre ugode, koristi i lijepe forme prema politici izrazi u posrednom i moralno uzvišenom smislu, bez direktnog izjašnjavanja autorovih političkih stajališta. Takav primjer danas imamo u kratkometražnom filmu Čovjek koji nije mogao šutjeti redatelja Nebojše Slijepčevića (u međuvremenu nominiranom za Oskara, a kojeg smo preporučili u prošlom broju Kontranapada), gdje se bez naracije prikazuje zločin, otpor prema zločinu, i ostale koji su šutjeli kad se zločin događao. Impresivna slika jedne scene rata koja nas sve moralno uzdrma jasno daje do znanja što redatelj misli o tom događaju, a da sam redatelj nije u taj stvarni događaj intervenirao svojim komentarom, već ga je samo odrazio postavivši ga maestralno na filmsko platno.
Srećom, konvencionalni oblik političkog izražavanja kroz umjetnost gdje se očekuje katarza publike ne dijele svi autori, pa se ne moramo uzdati u djelovanje moralističke politike pojedinih umjetnika na značajniju promjenu društvene stvarnosti. Redatelj Igor Bezinović je novim filmom Fiume o morte! (tal. Rijeka ili smrt!) dokazao da pripada toj školi eksplicitno angažirane političke umjetnosti. Na samom početku filma daje do znanja da njegovom političkom angažmanu neće stati na put ni dobronamjerne sugestije talijanskih prijatelja da u filmu ne spominje previše talijanski fašizam jer mu neće dobro proći kod talijanske publike, što posvema ignorira i nastavlja u antifašističkom duhu prokazivati ulogu tadašnje Italije i talijanskih fašista u okupaciji Rijeke. U skoro dva sata filma publika svjedoči vrtlogu foto-materijala, arhivske dokumentacije i realističnih inscenacija bizarnih događaja u fašistički ludoj avanturi okupacije Rijeke 1919–1921. godine od bonvivana i pjesnika Gabrielea D’Annunzija i njegove legije fašista. Redatelj Bezinović čitavu tu 16-mjesečnu okupaciju pokušava u svom igrano-dokumentarnom filmu prikazati na vjerodostojan način postratnog ludila predvođenog kokainiziranim pjesnikom bez međunarodne političke podrške. Eksperimentalni film savršen je format za taj eksperiment fašističke okupacije.
Od prve do zadnje minute Bezinović nam dokazuje koliko je fašizam opasan, ali istovremeno vrijedan ozbiljne sprdnje. Bez ikakve zadrške, Bezinović sâm ili kroz likove vodi naraciju i dokumentira koliko je fašizam kao pokret izvan svake logike racionalnosti i bez ikakvog dodira s običnim ljudima, osim s postratnom generacijom mladih, besposlenih muškaraca sklonima avanturizmu. Prvotno nas redatelj uvede u samu predratnu povijest Rijeke i radi autentičnosti razdoblja prebacuje cijelu radnju filma na fiumanski dijalekt (riječka verzija talijanskog jezika), da bi svako malo razbijao tu iluziju autentičnosti uključenjem komičnih komentara današnjih stanovnika Rijeke. Riječani – Bezinović i drugi stanovnici Rijeke – stvorili su zajedno najljepši film o najgorim stranicama povijesti Rijeke. Bez profesionalnih glumaca, s običnim ljudima, slučajnim prolaznicima, Bezinović je (re)kreirao antifašistički mozaik komentara, scena i uspomena o fašističkoj okupaciji Rijeke koji puni kino-dvorane po Hrvatskoj i uskoro po Italiji. Fašističku propagandu je okrenuo naglavačke, D’Annunzijev lik i (ne)djelo kao talijanski partizani Benita Mussolinija. Kostimografijom i uključenjem običnih ljudi u realistične inscenacije D’Annunzijevog terora Bezinović je antifašistički parodirao fašističku okupaciju, kako i dolikuje u gradu poznatom po karnevalu (koji je za vrijeme D’Annunzijeve okupacije bio zabranjen, al’ ko se zadnji smije, najslađe se smije).