Pozadina bojkota trgovina u Hrvatskoj 2025.

Piše Nikica Kolar

Dok se odgovornost prebacivala, narod je uzeo stvar u svoje ruke i proglasio inflaciju političkim problemom, ne nužnošću ponude i potražnje tobože neutralnog tržišta.

Dogodilo se u hrvatskom društvu nešto neobično dinamično u uobičajeno dosadnom periodu između potrošačke besparice tijekom Adventa i ljetnih avantura u raljama jadranskih iznajmljivača. Dogodio se demokratski eksces: radni narod oteo se ideološkoj kontroli vladajućih i započeo borbu protiv inflacije bojkotom potrošnje.

U tom međuperiodu između zimske i ljetne sezone zgrtanja viška vrijednosti od kapitala uslužnih djelatnosti, radni narod se po pravilu ideološki anestezira da zatomi eksploataciju koju svakodnevno osjeća. Državni ideološki aparati – mainstream mediji, škole i fakulteti, crkve, tzv. stručna javnost – ustrojili su narodne mase da budu poslušne i odigraju sve svoje scenske točke po modelu „kruha i igara“ (obilježavanje sezonskih turističkih i sportskih manifestacija) i prema sili kalendara preopterećenog poviješću (red obljetnica Jasenovca i NOB-a, red Bleiburga i rata devedesetih). Takvo ponašanje od njih očekuju domaći i strani upravitelji liberalne (post)demokracije.

Međutim, čak ni cjelokupan arsenal industrije zabave, uključujući komične izbore za predsjednika Republike s beznačajnim ovlastima za državu europske periferije, nije uspio anestezirati narodne mase protiv manifestacije demokratskog ekscesa 24. siječnja 2025. godine. Prije nego se ovdje prikaže kako se običan narod iskobeljao od tehnokratskog sluđivanja i kapitalističkih fantazija da će sve biti kako diktira željeni red profitne stope, potrebno je prikazati kronologiju, kontekst te direktan uzrok koji je doveo do posljedice buđenja naroda – da više ne bude predmet tržišta, nego da tržište postane predmet naroda.

Kronologija depolitizacije radnog naroda

Moderni svećenici kapitalizma (čitaj: politolozi, sociolozi, pravnici, ekonomisti, novinari...) ulažu mnogo vlastitog vremena da kroz statističke podatke i ispitivanja javnog mnijenja, pa i „znanstvenijom“ metodom plasiranja vlastitog mišljenja bez ikakvih potkrijepljujućih dokaza, predstave stanje političke zajednice kao stabilne i dosadne demokracije u kojoj su korupcija i ideološki prijepori oko prošlosti najveći problemi, a ne permanentni domaći i inozemni klasni sukob koji desetljećima uništava sve društvene institucije i tjera radni narod u emigraciju. Svaka propaganda je dobra ako ima elemente istine, ali svaka ima i svoj rok trajanja, te ju je potrebno na vrijeme mijenjati novom pričom. Osiromašenje radnog naroda Jugoslavije od početka 1980-ih do dana današnjeg uvijek se opravdava novim narativom o tranzicijskom svelijeku.

Prvo se pričalo da nedostaju privredne reforme koje bi stabilizirale jugoslavensku privredu; zatim da je „samoupravni socijalizam“ kočničar napretka, zbog čega je sve što iole nalikuje na socijalizam potrebno preobraziti u „normalno“ stanje kapitalizma. Kad je to „normalno“ stanje prikazalo svoje pravo, ružno lice, nova-stara birokracija proglasila je ovu kapitalističku fazu prvobitne eksproprijacije – fazu kojom je sva društvena imovina pokradena od radnog naroda i predata u ruke privatizirane države i u džep (ne)ugledne gospode poduzetnika – fazom „divljeg“, „kriminalnog“, „rođačkog“ kapitalizma, kapitalizma na „hrvatski“, „balkanski“, „nezapadni“ način, naspram „civiliziranog“, „uređenog“, „skandinavskog“ tipa kapitalizma kakvom bi jugoslavenska društva trebala stremiti putem euroatlantskih integracija. To „prvo“ ružno lice kapitalističke tranzicije skončalo je svoj dramski čin strukturne prilagodbe društva na normalu privatizacijske pljačke.

Rat je već završio i bilo je potrebno novu laž zamijeniti drugom da se radni narod ne bi otrijeznio istinom surove realnosti. Ta izumljena laž bio je novi tranzicijski narativ koji su svjesno proizveli i provodili intelektualni radnici, prije svega pravnici i politolozi, da uvjere radni narod da naša društva još nisu izašla iz mraka (balkansko-komunističko-jugoslavenskog) nazadnjaštva, ali da se svjetlo napretka nazire tranzicijom iz suverenosti neovisnih jugoslavenskih država u članice NATO-a i Europske unije.

Kad je Hrvatska postala članicom NATO-a 2009. i EU 2013. godine, ta se utješna laž u međuvremenu znatno već potrošila svjetskom ekonomskom krizom 2008. Radni narod je već bio u niskom startu da ode iz države, za što su političari kao upravljači bili zahvalni, jer nezaposlenost nisu nikako mogli riješiti nakon privatizacijske pljačke društvenog bogatstva i masovne deindustrijalizacije na koju je međunarodna konkurencija kapitala prisilila jugoslavenske države. Bila je, stoga, potrebna nova laž za narodne mase da se ne pobune i ne počnu politizirati svoju stvarnost. Od 2013. ta nova laž vladajuće politike i poslušne inteligencije tzv. tranzitologa bila je puna tranzicija u europske integracije, putem članstva u Schengenski prostor i u eurozonu tj. uvođenja eura za službenu valutu. Taj sedativni narativ prema radnom narodu služio je svoju svrhu depolitizacije do trenutka ispunjavanja hodograma članstva prvog siječnja 2023. godine. Nakon toga dana, kad se u Hrvatskoj konačno uveo euro za službenu valutu i kad je represivni aparat najzad Schengenom dobio pune ovlasti da kao predziđe kršćanstva štiti granicu tržišta Europske unije od tzv. ilegalnih migranata i ostale nepoželjne robe, radni se narod probudio u punom svjetlu euroatlantskog mraka.

Kraj depolitizacije i početak repolitizacije radnog naroda

Za potrebe što lakšeg uvođenja eura, svi državni ideolozi su bili postrojeni u javnosti da u jedan glas na različite načine govore o nužnosti i koristi uvođenja eura, i time članstva Hrvatske u europskoj monetarnoj zajednici. Ekonomisti su govorili o ekonomskim prednostima, pravnici o dubljoj integraciji Hrvatske u europsku zajednicu, a identitetski orijentirani društveno-humanistički znanstvenici zborili su o uvođenju eura kao o suočavanju s prošlošću zbog toga što će se konačno eliminirati ustaško nasljeđe hrvatske kune. Jedino je skupina krajnjih desničara organizirala referendum za sprečavanje uvođenje eura, što je hrvatskoj stabilokratskoj oligarhiji odgovaralo, služeći se tim pomahnitalim ustašama kao korisnim idiotima za svoje eurointegracijske projekte. Najozbiljnije laži ipak su došle s najviše instance, u liku premijera Andreja Plenkovića i guvernera Hrvatske narodne banke Borisa Vujčića, kada su govorili u javnosti da će nakon uvođenja eura obična kava u kafiću poskupiti „ni za dvije lipe (manje od centa, op. a.)“ (Plenković), i da ako netko bude dizao cijene, da bi potrošači trebali kupovati kod jeftinije konkurencije (Vujčić).

Nakon prvog siječnja 2023. godine, distributeri, trgovci i pružatelji usluga iskoristili su na slobodnom tržištu trenutak uvođenja eura i propoduzetničku volju Vlade da drastično povećaju cijene roba i usluga. Vlada je nakon nekoliko mjeseci počela glumatati moralnog policajca nad pohlepom kapitala, ograničavajući cijene pojedinih artikala na ionako već visoke cijene i govoreći ljudima da ne kupuju pekarske proizvode nego da si ih sami doma speku – priznavši da je cijena kruha porasla mnogo više nego što službeni podaci o stopi inflacije govore. Prema podacima Hrvatske narodne banke, od lipnja 2021. do listopada 2024. kumulativni porast cijene hrane iznosio je oko 35% u Hrvatskoj, što je oko 10% više nego u eurozoni. Plaće su porasle kumulativno oko 30% od 2022. do 2024. godine; stoga je, prema riječima guvernera Vujčića, inflacija stvar percepcije a ne pad standarda.

To govori koliko vladajući ne žive u realnosti radnog naroda. Plaće jesu značajno porasle, ali mnogo više su ukupni troškovi života, uključujući ne samo cijene živežnih namirnica, nego i cijene usluga i stanarina. Inflacija ovih cijena je direktan udar na najšire slojeve društva, konkretnije na egzistenciju radnog naroda. Živjeti na europskoj periferiji očito je postalo mnogo teže, zbog čega su se morala pronaći nova opravdanja za rast troškova, samo da se narod ne pokrene. Te rast cijena je zbog rata u Ukrajini, te priznanje da je djelomično zbog pohlepnih trgovaca uslijed uvođenja eura, pa zbog „geopolitičke nesigurnosti“ na Bliskom istoku, pa zbog trgovinskog rata SAD i Kine... i tako unedogled, da bi se narod prije svega počeo buniti na društvenim medijima i prozivati potrošačke udruge da ne čine ništa povodom zaštite potrošača.

Krajem 2024. godine na Facebook stranici „Halo, inspektore“, platforme Europskog centra potrošačke izvrsnosti, počeli su pratitelji stranice ozbiljnije kritizirati besmislenost postojanja tih potrošačkih NGO-ova. Ozbiljnost kritike primio je predsjednik platforme Josip Kelemen i platforma je pokrenula inicijativu da najprije potrošači bojkotiraju teleći vrat kojem je cijena poskupila u samo nekoliko mjeseci preko 40%. S obzirom na uspješnost bojkota, odvažili su se iz platforme da sljedećeg tjedna, u petak 24. siječnja, pozovu sve ljude na opći bojkot trgovina. Kampanja se munjevito i kapilarno proširila kanalima društvenih medija u samo nekoliko dana kroz čitavo društvo.

Trgovački kapital je pokušao kroz medije plasirati „neovisna“ stručna mišljenja da se demotivira narod od politike bojkota, ali nimalo uspješno. Kako se bijes naroda mogao osjetiti u zraku pred sam bojkot, svi političari s cijelog ideološkog spektra, i u opoziciji i na vlasti, izjasnili su se da će sudjelovati u bojkotu. Vladajući su porast cijena prebacivali na kapital, kapital je uzvraćao vladajućima restriktivnu poreznu politiku prema poduzetnicima. Dok se odgovornost prebacivala, narod je uzeo stvar u svoje ruke i proglasio inflaciju političkim problemom, ne nužnošću ponude i potražnje tobože neutralnog tržišta.

Prema podacima Porezne uprave, prvi bojkot je rezultirao s 44% manjim brojem izdanih računa u maloprodaji i 53% manjim ukupnim iznosom izdanih računa. Ako se uzme u obzir da su u prvom bojkotu ljudi bojkotirali prvenstveno trgovine, trgovačke lance i centre, a ne pekare i kafiće, ti postoci su za navedene mete bojkota mnogo veći. Tko je tad ušao u običan dućan osjetio bi društvenu osudu, stoga su dućani tog petka bili gotovo cijelog dana potpuno prazni. Domaći politički rezultat prvog bojkota bile su najave pojedinih trgovinskih lanaca (Konzum, Kaufland, Lidl...) da do početka ljetne sezone slijede velika sniženja za velik broj artikala.

No, najznačajniji utjecaj bojkota u Hrvatskoj bio je da se ista praksa proširila po svim jugoslavenskim državama u sljedećim tjednima. Radni narodi Jugoslavije su se istovremeno općenito pobunili i više ne prihvaćaju lažne priče svojih nacionalnih stabilokratskih vlasti – a naročito ne priču da nema alternative njihovim politikama, kao što to najbolje vidimo na drugačijem primjeru sa studentima u Srbiji.