Rođenje praznika

Godine 1990. Michael Ignatieff, pišući o Uskrsu u Observeru, primijetio je da „sekularna društva nikada nisu uspjela ponuditi zamjenu za religijske rituale“. Istaknuo je da je Francuska revolucija „možda od podanika stvorila građane, možda je postavila liberté (slobodu), égalité (jednakost) i fraternité (bratstvo) nad ulazima svih škola i opustošila samostane, ali osim četrnaestog srpnja nikada nije zadala pravi udarac starom kršćanskom kalendaru“. Tema kojom se sada bavim možda je jedini neosporni udarac koji je jedan svjetovni pokret zadao kršćanskom ili bilo kojem drugom službenom kalendaru — praznik utemeljen ne u samo jednoj ili dvije države, nego koji je do 1990. godine službeno uspostavljen u 107 država. Štoviše, to je prigoda koju nije uspostavila moć vlada ili osvajača, već u potpunosti neslužbeni pokret siromašnih muškaraca i žena. Govorim o Prazniku rada, odnosno točnije, o Prvom maju, međunarodnom prazniku radničkog pokreta, čija se stogodišnjica trebala obilježiti 1990., jer je ustanovljen 1890. godine.

„Trebala bi se obilježiti“ je pravi izraz, jer, osim povjesničara, rijetki su pokazali zanimanje za ovu prigodu — čak ni one socijalističke stranke koje su izravni nasljednici onih koje su na inauguracijskim kongresima onoga što je postala Druga Internacionala 1889. godine pozvale na istovremenu međunarodnu radničku demonstraciju za zakonsko ograničenje radnog dana na osam sati, koja bi se održala 1. maja 1890. To vrijedi čak i za one stranke koje su tada 1889. bile zastupljene na kongresima i koje još uvijek postoje. Stranke Druge Internacionale ili njihove nasljednice danas čine vlade ili glavne oporbene snage — ili alternativne vlade — gotovo posvuda u Europi zapadno od nekadašnjeg samoprozvanog „stvarno postojećeg socijalističkog“ prostora. Moglo bi se očekivati da će pokazati veći ponos, ili barem veće zanimanje za vlastitu prošlost.

Najjača politička reakcija u Britaniji na stogodišnjicu Prvog maja došla je od Sir Johna Hacketta, bivšeg generala i, nažalost, bivšeg rektora Univerziteta u Londonu, koji je pozvao na ukidanje Praznika rada, kojeg je, čini se, smatrao nekakvim sovjetskim izumom. Smatrao je da praznik ne bi trebao preživjeti pad međunarodnog komunizma. Međutim, podrijetlo Praznika rada u Europskoj zajednici suprotno je boljševizmu, pa čak i socijaldemokraciji. Potječe od antisocijalističkih političara koji su, prepoznajući koliko su duboko korijeni Prvog maja prodrli u tlo zapadnih radničkih klasa, željeli preoteti privlačnost radničkih i socijalističkih pokreta preusmjeravajući njihov praznik u nešto drugo. Da citiramo jedan prijedlog u francuskom parlamentu iz aprila 1920., koji je podržalo četrdeset i jedan zastupnik ujedinjen isključivo time što nisu bili socijalisti:

"Ovaj praznik ne bi smio sadržavati elemente zavisti i mržnje [šifra za klasnu borbu]. Sve klase, ako se još uopće može govoriti o klasama, i sve proizvodne snage nacije trebale bi se pobratimiti, nadahnute istom idejom i istim idealom."

Oni koji su prije Europske zajednice najdalje otišli u prisvajanju Praznik rada dolazili su s krajnje desnice, a ne s ljevice. Hitlerova vlada bila je prva, nakon SSSR-a, koja je Prvi maj proglasila službenim Nacionalnim danom rada. Pétainova višijevska vlada proglasila je Prvi maj Festivalom rada i sloge, i smatra se da ju je na to nadahnula falangistička proslava Praznika rada u Francovoj Španjolskoj, gdje je maršal bio veleposlanik i divio se režimu. Zapravo, Europska ekonomska zajednica, koja je Praznik rada učinila službenim praznikom, bila je tijelo koje su činile, usprkos mišljenju Margaret Thatcher, većinski antisocijalističke vlade, a ne socijalističke. Službeni Praznici rada na Zapadu predstavljali su priznanje potrebe da se izađe na kraj s tradicijom neslužbenih proslava Prvog maja i da se ona odvoji od radničkog pokreta, klasne svijesti i klasne borbe. Međutim, kako se dogodilo da je ta tradicija bila toliko snažna da su je čak i njezini neprijatelji morali prisvojiti — čak i kad su, poput Hitlera, Franca i Pétaina, uništili socijalistički radnički pokret?

Neobično u razvoju te institucije jest to što nije bila namjeravana niti planirana. U tom smislu, nije bila toliko „izmišljena tradicija“ koliko ona koja je iznenada eruptirala. Neposredno podrijetlo Praznika rada nije sporno. Potječe iz rezolucije donesene na jednom od dva suparnička osnivačka kongresa Internacionale — onom marksističkom — u Parizu, u julu 1889., godine obilježavanja stote obljetnice Francuske revolucije. Tamo je pozvano na međunarodnu radničku demonstraciju istoga dana, kojom bi se postavio zahtjev za zakonskim ograničenjem radnog dana na osam sati pred javnosti i ostalim vlastima. A kako je Američka federacija rada već odlučila održati takvu demonstraciju 1. maja 1890., taj dan je izabran i za međunarodnu demonstraciju. Ironično, upravo se u SAD-u Prvi maj nikada nije učvrstio kao drugdje, dijelom i zato što je već postojao službeni praznik rada — Labor Day, prvi ponedjeljak u rujnu.

Znanstvenici su, naravno, istraživali podrijetlo te rezolucije i njezinu povezanost s prijašnjom poviješću borbe za zakonski osmosatni radni dan u SAD-u i drugdje, no to nas ovdje ne zanima. Ono što je važno za ovu raspravu jest kako se ono što je rezolucija predviđala razlikovalo od onoga što se stvarno dogodilo. Treba primijetiti tri činjenice o izvornom prijedlogu. Prvo, pozivao je jednostavno na jednu, jednokratnu međunarodnu manifestaciju. Nema naznaka da bi se ona trebala ponavljati, a još manje da bi trebala postati redoviti godišnji događaj. Drugo, nije bilo prijedloga da to bude osobito svečana ili ritualna prigoda, iako je radničkim pokretima u svim zemljama dano pravo da „realiziraju ovu demonstraciju na način koji uvjeti njihove zemlje određuju“. Ovo je, naravno, bila izlazna strategija za njemačku Socijaldemokratsku stranku, koja je u to vrijeme još uvijek bila ilegalna pod Bismarckovim antisocijalističkim zakonom. Treće, nema znakova da je ta rezolucija u to vrijeme smatrana posebno važnom. Naprotiv, tadašnji novinski izvještaji jedva je spominju — ako je uopće i spominju — s jednom iznimkom (zanimljivo, riječ je o buržoaskim novinama), bez navođenja predloženog datuma. Čak ni službeni izvještaj Kongresa koji je objavila njemačka Socijaldemokratska stranka ne sadrži nikakav komentar, niti pokazuje svijest o važnosti tog prijedloga. Ukratko, kako se prisjećao Edouard Vaillant, jedan od istaknutijih i politički osjetljivijih delegata Kongresa: „Tko je mogao predvidjeti ... brz uspon Praznika rada?“

Njegov brz uspon i institucionalizacija zasigurno se mogu pripisati izvanrednom uspjehu prvih demonstracija Prvog maja 1890. godine, barem u Europi zapadno od Ruskog Carstva i Balkana. Socijalisti su odabrali pravi trenutak za osnivanje, odnosno, ako nam je draže, obnovu Internacionale. Prvi Praznik rada poklopio se s trijumfalnim napretkom jačanja radničke moći i samopouzdanja u brojnim zemljama. Da spomenemo samo dva poznata primjera: izbijanje Novog sindikalizma u Britaniji nakon štrajka lučkih radnika 1889. godine, te socijalističku pobjedu u Njemačkoj, gdje je Reichstag u siječnju 1890. odbio produžiti Bismarckov antisocijalistički zakon, što je u veljači rezultiralo udvostručenjem glasova za Socijaldemokratsku stranku na parlamentarnim izborima, pri čemu su osvojili gotovo 20 posto ukupnih glasova. U takvom trenutku nije bilo teško organizirati masovne demonstracije — i aktivisti i militanti dali su sve od sebe, dok su im se mase običnih radnika priključivale slaveći osjećaj pobjede, moći, priznanja i nade.

Ipak, razmjeri u kojima su se radnici odazvali ovim skupovima iznenadili su čak i one koji su ih na to pozvali – osobito 300.000 ljudi koji su ispunili Hyde Park u Londonu, čime je britanska prijestolnica, prvi i posljednji put, organizirala najveću demonstraciju toga dana. Iako su sve socijalističke partije i organizacije, naravno, organizirale okupljanja, samo su neke od početka u potpunosti prepoznale potencijal ove prilike i dale sve od sebe. Austrijska Socijaldemokratska partija bila je iznimka, zahvaljujući svom trenutnom osjećaju za raspoloženje masa, s rezultatom da je, kako je Friedrich Engels primijetio nekoliko tjedana kasnije, „na kontinentu to bila Austrija, a u Austriji Beč, koji je ovaj praznik proslavio na najsjajniji i najprimjereniji način“.

U nekoliko drugih zemalja, lokalne stranke i pokreti – daleko od toga da su se bezrezervno bacili u pripreme za Praznik rada – bili su, kao što je čest slučaj u lijevoj politici, sputani ideološkim raspravama i podjelama oko legitimnih oblika takvih demonstracija – na što ćemo se još vratiti – ili jednostavno vođeni oprezom. Suočeni s izrazito nervoznim, ponekad čak i histeričnim reakcijama vlada, srednjoklasnog javnog mnijenja i poslodavaca, koji su prijetili policijskom represijom i otkazima, odgovorni socijalistički vođe često su radije izbjegavali pretjerano provokativne oblike sukoba. To je bio naročito slučaj u Njemačkoj, gdje je zabrana partije tek nedavno ukinuta nakon jedanaest godina nezakonitosti. „Imamo sve razloge da mase držimo pod kontrolom na Prvomajskoj demonstraciji“, pisao je vođa partije August Bebel Engelsu. „Moramo izbjeći sukobe.“ I Engels se složio s time.

Ključno pitanje bilo je treba li radnike pozvati da demonstriraju tijekom radnog vremena, to jest da stupe u štrajk, jer je Prvi maj 1890. godine pao na četvrtak. U osnovi, oprezne stranke i snažni, već etablirani sindikati – osim ako nisu namjerno željeli ili se već nalazili uključenima u industrijske akcije, kao što je bio plan Američke federacije rada – nisu vidjeli razlog zašto bi izlagali sebe i svoje članove riziku zbog simboličnog čina. Stoga su uglavnom birali demonstraciju prve nedjelje u maju, a ne prvog dana u mjesecu. To je bila – i ostala – britanska opcija, zbog čega se prvi veliki Praznik rada u Velikoj Britaniji održao 4. maja. Međutim, to je bila i preferencija njemačke partije, iako se tamo, za razliku od Britanije, u praksi ipak ustalilo obilježavanje Prvog maja. Ovo se pitanje službeno raspravljalo na Međunarodnom socijalističkom kongresu u Bruxellesu 1891. godine, gdje su Britanci i Nijemci bili protiv Francuza i Austrijanaca po tom pitanju, ali su nadglasani. I opet, kao i mnogi drugi aspekti Praznika rada, i ovo pitanje bilo je slučajan nusprodukt međunarodnog izbora datuma. Izvorna rezolucija uopće nije spominjala prekid rada. Problem je jednostavno nastao jer je prvi Prvi maj pao na radni dan – što je svima koji su planirali demonstracije odmah i nužno postalo jasno.

Oprez je nalagao drukčiji pristup. No upravo je izbor simbola nad praktičnim promišljanjem ono što je oblikovalo Prvi maj. Bio je to čin simboličnog prekida rada koji je Prvi maj učinio nečim više od još jedne demonstracije ili još jednog komemorativnog događaja. U zemljama ili gradovima u kojima su partije, čak i protiv volje kolebljivih sindikata, inzistirale na simboličnom štrajku, Prvi maj je doista postao središnji dio radničkog života i radničkog identiteta – za razliku od Velike Britanije gdje to nikada u potpunosti nije zaživjelo, unatoč sjajnom početku. Prestanak rada na radni dan bio je upravo iskaz radničke moći – zapravo, najčišći izraz te moći – i bit slobode: ne biti prisiljen raditi u znoju lica svojega, nego birati kako ćeš provesti dan s obitelji i prijateljima. Bio je to, dakle, istovremeno čin klasne potvrde i klasne borbe, ali i praznik – neka vrsta uvida u dobar život koji dolazi nakon oslobođenja rada. I naravno, u okolnostima 1890. godine, bio je i slavlje pobjede – počasni krug pobjednika po stadionu. Gledano na taj način, Prvi maj nosio je sa sobom bogat teret emocija i nade.

To je ono što je Viktor Adler shvatio kada je, protivno savjetima njemačke Socijaldemokratske partije, inzistirao da austrijska partija mora izazvati upravo onakav sukob kakav je Bebel želio izbjeći. Poput Bebela, prepoznao je raspoloženje euforije, masovne konverzije, gotovo mesijanskog iščekivanja koje je tada zahvatilo mnoge radničke klase. "Izbori su zavrtjeli glave manje politički educiranim masama. Vjeruju da je dovoljno nešto poželjeti i sve se može postići," kako je to Bebel rekao. No, za razliku od Bebela, Adler je još trebao mobilizirati te osjećaje kako bi izgradio masovnu partiju kombinirajući aktiviste i rastuće simpatiziranje među masama. Osim toga, za razliku od Nijemaca, austrijski radnici tada još nisu imali pravo glasa. Snaga pokreta se stoga još nije mogla pokazati na izborima. Opet, Skandinavci su shvatili mobilizacijski potencijal izravne akcije kada su, nakon prvog Prvog maja, izglasali ponavljanje demonstracija 1891. godine, "posebno ako se kombinira s obustavom rada, a ne samo s pukim izražavanjem mišljenja." Internacionala je zauzela isti stav kada je 1891. izglasala (protiv britanskih i njemačkih delegata, kako smo već vidjeli) da se demonstracija održava Prvog maja i da se "obustavi rad gdje god to nije nemoguće".

To nije značilo da je međunarodni pokret pozvao na generalni štrajk kao takav, jer su, unatoč beskrajnim očekivanjima tog trenutka, organizirani radnici u praksi bili svjesni i svoje snage i svojih slabosti. Pitanja treba li štrajkati na Prvi maj, odnosno može li se očekivati da radnici izgube dnevnicu zbog demonstracija, bila su široko raspravljana po pubovima i krčmama proleterskog Hamburga, prema izvještajima policajaca u civilu koje je Senat poslao da prisluškuju radničke razgovore u tom izrazito "crvenom" gradu. Razumjelo se da mnogi radnici neće moći izići, čak i ako to žele. Tako su željezničari poslali telegram na prvi skup Praznika rada u Kopenhagenu koji je pročitan i pozdravljen pljeskom: "Budući da ne možemo prisustvovati skupu zbog pritiska vlasti, u potpunosti podržavamo zahtjev za osmosatnim radnim danom." Međutim, gdje god su poslodavci znali da su radnici snažni i čvrsto opredijeljeni, često su prešutno prihvaćali da se dan može uzeti slobodan. To je često bio slučaj u Austriji. Tako se, unatoč jasnim napucima Ministarstva unutarnjih poslova da su povorke zabranjene i da se ne smije dopuštati izostanak s posla, i unatoč formalnim odlukama poslodavaca da se Prvi maj ne smatra praznikom – pa čak i da se umjesto toga zamijeni dan prije Prvog maja kao radnički praznik – Državna tvornica oružja u Steyru, u Gornjoj Austriji, zatvarala na Prvi maj 1890. i svake godine nakon toga. U svakom slučaju, dovoljno radnika izašlo je u dovoljno zemalja da bi pokret obustave rada bio uvjerljiv. Uostalom, u Kopenhagenu je oko 40 posto gradskih radnika doista prisustvovalo demonstracijama 1890. godine.

S obzirom na taj izvanredan i često neočekivan uspjeh prvog Praznika rada, bilo je prirodno da se ponavljanje demonstracija treba zahtijevati. Kao što smo već vidjeli, ujedinjeni skandinavski pokreti to su zatražili još u ljeto 1890., kao i Španjolci. Do kraja godine većina europskih partija učinila je isto. To da bi se taj datum trebao pretvoriti u redoviti godišnji događaj, možda su prvi predložili militanti iz Toulousea, koji su još 1890. donijeli rezoluciju u tom smislu, ali nije bilo iznenađenje kada je kongres Internacionale u Bruxellesu 1891. godine obvezao pokret na redovito obilježavanje Praznika rada svake godine. Međutim, tada je doneseno još nekoliko odluka. Uz inzistiranje da se Praznik rada mora obilježavati jednom demonstracijom baš na prvi dan mjeseca – bez obzira koji je to dan – kako bi se naglasio njegov "pravi karakter kao ekonomski zahtjev za osmosatni radni dan i afirmaciju klasne borbe", dodane su još barem dvije točke uz osmosatni radni dan: radno zakonodavstvo i borba protiv rata. Iako je borba za mir od tada službeno postala dio Praznika rada, sama parola o miru nije se doista integrirala u popularnu tradiciju Praznika rada, osim kao nešto što je dodatno naglašavalo međunarodni karakter događaja. Međutim, osim što je proširena programska osnova demonstracije, rezolucija je uključivala još jednu novinu – govorilo se o "proslavi" Praznika rada. Pokret je službeno priznao da to nije samo politička aktivnost, već i festival.

To, ponovno, nije bilo dio izvornog plana. Naprotiv, militantno krilo pokreta i, naravno, anarhisti, snažno su se ideološki protivili ideji festivala. Praznik rada bio je dan borbe. Anarhisti bi ga radije pretvorili iz jednog dana odmora otetog kapitalistima u veliki generalni štrajk koji bi srušio čitav sustav. Kao i toliko puta ranije, najmilitantniji revolucionari imali su tmurnu viziju klasne borbe, što često potvrđuje i ikonografija crnih i sivih masa razvedrenih jedva pokojom crvenom zastavom. Anarhisti su Praznik rada voljeli promatrati kao komemoraciju mučenika – čikaških mučenika iz 1886. godine – "dan žalosti, a ne dan slavlja", i ondje gdje su bili utjecajni, poput Španjolske, Južne Amerike i Italije, mučenički aspekt Praznika rada doista je postao dio obilježavanja. Kolači i pivo nisu bili dio revolucionarne taktike. Zapravo, kako pokazuje jedno novo istraživanje o anarhističkom Prazniku rada u Barceloni, odbijanje da ga se tretira ili čak naziva "Festa del Traball", radničkim festivalom, bilo je jedno od njegovih glavnih obilježja prije Republike. Dovraga sa simboličkim akcijama: ili svjetska revolucija ili ništa. Neki anarhisti čak su odbijali poticati na prvomajski štrajk jer su smatrali da sve što ne dovodi izravno do revolucije ne može biti ništa drugo nego još jedna reformistička diverzija. Revolucionarna sindikalistička Francuska opća konfederacija rada (CGT) pomirila se s Praznikom rada kao festivalom tek nakon Prvog svjetskog rata.

Vođe Druge internacionale su možda i poticale pretvaranje Praznika rada u festival, s obzirom na to da su svakako htjeli izbjeći anarhističke konfrontacijske taktike te su prirodno naginjali što široj osnovi za demonstracije. No, ideja klasnog praznika, koji je ujedno i borba i veselje, izvorno nije bila u njihovim mislima. Odakle je onda došla?

U početku je izbor datuma gotovo sigurno igrao ključnu ulogu. Proljetni praznici duboko su ukorijenjeni u ritualni ciklus godine u umjerenom pojasu sjeverne hemisfere, a mjesec maj simbolizira obnovu prirode. U Švedskoj je, primjerice, Prvi maj već dugo bio gotovo državni praznik. Usput rečeno, to je bio i jedan od problema u vezi s obilježavanjem Prvog maja u zimskoj Australiji, iako inače militantnoj. Na temelju obilnog ikonografskog i književnog materijala koji nam je danas dostupan, sasvim je jasno da su priroda, biljke i posebno cvijeće automatski i univerzalno simbolizirali tu prigodu. I najjednostavniji ruralni skupovi, poput okupljanja 1890. u jednom selu u Štajerskoj, prikazuju ne transparente, već ploče s vijencima i natpisima, te muzičare. Šarmantna fotografija kasnijeg provincijskog Praznika rada, također u Austriji, prikazuje socijaldemokratske bicikliste, muškarce i žene, kako paradiraju s vijencima cvijeća na kotačima i volanima, a između dva bicikla visi i malo dijete okruženo cvijećem – "majčino dijete".

Cvijeće se spontano pojavljuje i oko ozbiljnih portreta sedmorice austrijskih delegata na Internacionalnom kongresu 1889, distribuiranih za prvi bečki Praznik rada. Cvijeće se čak uvuklo i u militantne mitove. U Francuskoj, pucnjava u Fourmiesu 1891, s deset mrtvih, simbolizirana je u novoj tradiciji kroz lik Marije Blondeau, osamnaestogodišnjakinje koja je plesala na čelu 200 mladih ljudi oba spola, mašući grančicom procvjetalog gloga koju joj je dao zaručnik, dok je vojska nije ustrijelila. Dvije tradicije Prvog maja očito se stapaju u toj slici. Kakvo cvijeće? U početku, kao što sugerira grančica gloga, prevladavale su boje koje su upućivale na proljeće, a ne na politiku, iako se pokret ubrzo odlučuje za cvijeće vlastitih boja: ruže, makovi i posebno crveni karanfili. Ipak, nacionalni stilovi su varirali. Cvijeće i simboli bujanja, mladost, obnova i nada – utjelovljeni u mladim ženama – bili su središnji motivi. Nije slučajno što su najuniverzalnije ikone za tu prigodu, koje su se iznova reproducirale na različitim jezicima, bile one Waltera Cranea – posebno slavna mlada žena s frigijskom kapom, okružena vijencima. Britanski socijalistički pokret bio je malen i beznačajan, a njegovi prvomajski skupovi, nakon prvih nekoliko godina, marginalni. Međutim, zahvaljujući Williamu Morrisu, Craneu i pokretu za umjetnost i obrt, koji je nadahnuo najutjecajniji „novi stil“ ili art nouveau tog razdoblja, britanski socijalisti izrazili su duh vremena s preciznošću. Britanski ikonografski utjecaj samo potvrđuje internacionalizam Praznika rada.

Zapravo, ideja javnog festivala ili praznika rada ponovno se spontano pojavila gotovo odmah – zasigurno i zahvaljujući činjenici da njemačka riječ feiern znači i „ne raditi“ i „svečano slaviti“. (Uporaba riječi igrati (playing) kao sinonima za štrajk, uobičajena u Engleskoj u prvoj polovici stoljeća, do kraja tog razdoblja više nije bila česta.) U svakom slučaju, činilo se logičnim da se na dan kada ljudi ne rade, politički jutarnji skupovi i povorke nadopune druženjem i zabavom, tim više što su gostionice i restorani imali važnu ulogu kao okupljališta pokreta. Ugostitelji i kabaretski izvođači činili su značajan dio socijalističkih aktivista u više zemalja.

Jedna važna posljedica toga mora se odmah istaknuti. Za razliku od politike, koja je tada bila „muški posao“, praznici su uključivali žene i djecu. I vizualni i književni izvori pokazuju prisutnost i sudjelovanje žena u Prazniku rada od samih početaka. Upravo činjenica da nije bio ograničen na muškarce, već je pripadao obiteljima, činila je Praznik rada istinskom klasnom manifestacijom – i usput, kao u Španjolskoj, privlačila sve veći broj radnika koji nisu politički pripadali socijalistima. Zauzvrat, putem Praznika rada, žene koje same nisu bile uključene na tržište rada kao nadničarke – dakle većina udanih radnica u brojnim zemljama – bile su javno poistovjećene s pokretom i klasom. Ako je radni vijek nadničarenja pripadao uglavnom muškarcima, jednodnevna obustava rada ujedinio je sve dobne i spolne skupine radničke klase.

Gotovo svi redovni praznici prije toga bili su vjerski blagdani, barem u Europi, osim u Britaniji gdje je, tipično, europski Praznik rada bio asimiliran u državni neradni dan. Praznik rada dijelio je s kršćanskim blagdanima težnju za univerzalnošću – u radničkim terminima, internacionalizmom. Ta univerzalnost veoma je impresionirala sudionike i povećavala privlačnost tog dana. Brojni prvomajski leci, često lokalne proizvodnje, koji su neprocjenjiv izvor za ikonografsku i kulturnu povijest te prigode – sačuvano je 308 različitih brojeva takvih efemera samo za predfašističku Italiju – stalno naglašavaju tu univerzalnost. Prvi prvomajski časopis iz Bologne iz 1891. sadrži čak četiri članka posvećena univerzalnosti tog dana. I, naravno, analogija s Uskrsom ili Duhovima bila je očita, baš kao i ona s proljetnim svečanostima pučke tradicije.

Talijanski socijalisti, svjesni spontanog privlačnog potencijala nove festa del lavoro za pretežno katoličko i nepismeno stanovništvo, koristili su izraz „radnički Uskrs“ najkasnije od 1892., a takve analogije postaju međunarodno prisutne u drugoj polovici 1890-ih. Razlog za to je lako shvatiti. Sličnost novog socijalističkog pokreta s vjerskim pokretom, čak i, u prvim opijenim godinama Praznika rada, s pokretom vjerskog buđenja s mesijanskim očekivanjima, bila je očita. U nekim aspektima sličnost ranih vođa, aktivista i propagandista sa „svećeništvom“ ili barem skupinom laičkih propovjednika također je bila izražena. Imamo izvanredan letak iz Charleroia u Belgiji iz 1898. koji reproducira ono što se može opisati samo kao prvomajska propovijed – nijedna druga riječ nije primjerena. Sastavili su ga, ili u njihovo ime, deset zastupnika i senatora Radničke partije Belgije (Parti Ouvrier Belge), bez sumnje svi ateisti, pod zajedničkim geslima: „Radnici svih zemalja, ujedinite se (Karl Marx)“ i „Ljubite jedni druge (Isus)“. Nekoliko ulomaka dočarava duh tog teksta:

„Ovo [što je počelo] je vrijeme proljeća i svečanosti kada vječna Evolucija prirode blista u svojoj slavi. Poput prirode, ispunite se nadom i pripremite se za Novi Život.“

Nakon nekoliko pasusa moralnih uputa („Cijenite sami sebe: čuvajte se tekućina koje vas opijaju i strasti koje vas degradiraju” i slično) i socijalističkog ohrabrenja, završava se odlomkom milenijskog nadanja:

„Uskoro će granice nestati! Uskoro će doći kraj ratovima i vojskama! Svaki put kad prakticirate socijalističke vrline Solidarnosti i Ljubavi, približavate tu budućnost. I tada će, u miru i radosti, nastati svijet u kojem će socijalizam trijumfirati, jednom kad društvena dužnost svih bude shvaćena kao ostvarivanje sveukupnog razvoja svakog pojedinca.”

No, bit nove radničke pokreta nije bila u tome što je on bio vjera – premda je često odjekivao tonom i stilom religijskog diskursa – već upravo u tome što je bio vrlo malo pod utjecajem religijskog modela, čak i u zemljama u kojima je narod bio duboko religiozan i prožet crkvenim običajima. Štoviše, bilo je malo preklapanja između stare i nove Vjere, osim ponekad (ali ne uvijek) tamo gdje je protestantizam poprimio oblik neslužbenih i implicitno opozicijskih sekti, a ne crkava, kao u Engleskoj. Socijalistički radnički pokret bio je militantno sekularan, antireligiozan pokret koji je masovno preobraćao pobožne ili nekoć pobožne zajednice.

Razumljivo je i zašto je to bilo tako. Socijalizam i radnički pokret privlačili su žene i muškarce koji, kao nova klasa svjesna sebe kao takve, nisu imali pravo mjesto u zajednici čiji su tradicionalni izrazi bile ustanovljene crkve, osobito Katolička crkva. Doista, postojala su naselja „autsajdera”, po zanimanju (kao u rudarskim, protoindustrijskim ili tvorničkim selima), po podrijetlu (poput Albanaca u selu Piana dei Greci na Siciliji – kasnije Piana degli Albanesi), ili ujedinjeni nekim drugim kriterijem koji ih je kolektivno izdvajao iz šireg društva. Ondje je „pokret” mogao funkcionirati kao zajednica, i time preuzimati mnoge stare seoske običaje koji su dotad bili monopol religije. Međutim, to je bilo rijetko. Glavni razlog za golemi uspjeh Prvog maja bio je u tome što je viđen kao jedini praznik isključivo povezan s radničkom klasom, ne dijeljen ni s kim drugim, i uz to izboren vlastitim djelovanjem radnika. Još više: to je bio dan kad su oni koji su inače bili nevidljivi izašli u javnost i – barem na jedan dan – zauzeli službeni prostor vlasti i društva. U tom pogledu, parade britanskih rudara, od kojih je ona u Durhamu najdugovječnija, bile su preteča Praznika rada, ali na temelju jedne industrije, a ne čitave radničke klase. U tom smislu, jedina veza Praznika rada s tradicionalnom religijom bila je zahtjev za jednakim pravima. „Svečanosti imaju svećenici”, objavio je proglas Prvog maja iz Voghere u dolini Pada 1891., „svečanosti imaju Umjerenjaci. Imaju ih i Demokrati. Prvi maj je praznik radnika cijelog svijeta.”

Ali postojao je još jedan razlog zbog kojeg se pokret udaljio od religije. Njegova ključna riječ bila je „novo”, kao u Die Neue Zeit („Novo doba”), naslovu Kautskyjeva marksističkog teorijskog časopisa, i kao u austrijskoj radničkoj pjesmi i danas povezanoj s Praznikom rada, čiji refren glasi: „Mit uns zieht die neue Zeit” („S nama dolazi novo doba”). Kao što pokazuje iskustvo Skandinavije i Austrije, socijalizam je često dolazio u sela i provincijske gradove doslovce s prugama – s onima koji su ih gradili i upravljali njima, i s novim idejama i novim vremenima koje su donosili.

Za razliku od drugih javnih praznika, uključujući većinu dotadašnjih ritualnih prigoda radničkog pokreta, Praznik rada nije obilježavao ništa – barem ne izvan dosega anarhističkog utjecaja koji ga je, kao što smo vidjeli, povezivao s čikaškim anarhistima iz 1886. godine. On je govorio samo o budućnosti, koja – za razliku od prošlosti koja proleterijatu nije imala što ponuditi osim loših uspomena („Prošlost da zbrišemo do kraja”, pjevala je Internacionala, ne slučajno) – nudi oslobođenje. Za razliku od tradicionalne religije, „pokret” nije nudio nagradu nakon smrti, već novi Jeruzalem na ovoj zemlji.

Ikonografija Praznika rada, koja je vrlo brzo razvila vlastitu slikovnu i simboličku kulturu, potpuno je bila prema budućnosti orijentirana. Što će ta budućnost donijeti, nije bilo sasvim jasno – samo da će biti dobra i da će neizbježno doći. Srećom po uspjeh Praznika rada, barem jedan put prema toj budućnosti pretvorio je tu priliku u nešto više od demonstracije i festivala. Godine 1890. izborna demokracija još je bila iznimno rijetka u Europi, te je zahtjev za općim pravom glasa bio lako dodan zahtjevu za osmosatnim radnim danom i drugim parolama Praznika rada. Zanimljivo je da zahtjev za glasačkim pravom, iako je postao sastavni dio Praznika rada u Austriji, Belgiji, Skandinaviji, Italiji i drugdje sve dok nije bio ostvaren, nikada nije postao službenim dijelom njegova međunarodnog političkog sadržaja, kao što su to bili osmosatni radni dan i, kasnije, mir. Ipak, ondje gdje je bio relevantan, postao je sastavni dio proslave i znatno je povećao njezin značaj.

Zapravo, praksa organiziranja ili prijetnje generalnim štrajkovima za opće pravo glasa, koja se uspješno razvila u Belgiji, Švedskoj i Austriji, i pomogla u održavanju jedinstva partije i sindikata, proizašla je iz simboličnih obustava rada za Praznik rada. Prvi takav štrajk započeli su belgijski rudari 1. maja 1891. S druge strane, sindikati su bili daleko više zaokupljeni švedskim geslom Praznika rada: „kraće radno vrijeme i veće plaće” nego bilo kojim drugim aspektom velikog dana. Bilo je razdoblja, poput onih u Italiji, kada su se koncentrirali na to i demokraciju prepuštali drugima. Veliki napreci pokreta, uključujući njegovo učinkovito zastupanje demokracije, nisu počivali na uskim ekonomskim interesima.

Demokracija je, naravno, bila centralna za socijalističke radničke pokrete. Bila je ne samo nužna za njihov napredak već i nerazdvojiva od njega. Prvi Praznik rada u Njemačkoj obilježen je pločom na kojoj su bili prikazani Karl Marx s jedne strane i Kip slobode s druge. Austrijska slika Praznika rada iz 1891. prikazuje Marxa kako drži Kapital i pokazuje preko mora prema jednom od onih romantičnih otoka poznatih suvremenicima iz mediteranskih slika, iza kojeg izlazi sunce Praznika rada – koje će postati najtrajniji i najsnažniji simbol budućnosti. Njegove zrake nose parole Francuske revolucije: Sloboda, Jednakost, Bratstvo, koje nalazimo na tolikim značkama i suvenirima ranih Praznika rada. Marx je okružen radnicima, očito spremnima da upravljaju flotom brodova koji trebaju isploviti prema tom otoku, što god on bio, s jedrima na kojima piše: Opće i neposredno pravo glasa. Osmosatni radni dan. Zaštita radnika. To je bila izvorna tradicija Praznika rada.

Ta se tradicija oblikovala nevjerojatno brzo – u roku od dvije-tri godine – zahvaljujući zanimljivoj simbiozi između parola socijalističkih vođa i njihove često spontane interpretacije među militantima i običnim radnicima. Oblikovala se u tim prvim, čudesnim godinama iznenadnog procvata masovnih radničkih pokreta i partija, kad je svaki dan donosio vidljiv rast, kad se samo postojanje takvih pokreta i sama tvrdnja o postojanju klase činila kao jamstvo buduće pobjede. Još više: činilo se da označava skoru pobjedu, dok se vrata novog svijeta otvaraju pred radničkom klasom.

Međutim, milenij nije došao, i Praznik rada, zajedno s mnogočime u radničkom pokretu, morao se regularizirati i institucionalizirati – iako se nešto od stare cvatnje nade i trijumfa vratilo u kasnijim godinama, nakon velikih borbi i pobjeda. Vidimo to u ludim futurističkim Praznicima rada tijekom ranih godina Ruske revolucije, i gotovo posvuda u Europi 1919–1920, kada je izvorni zahtjev Praznika rada za osmosatnim radnim danom zapravo i ostvaren u mnogim zemljama. Vidimo to i u Praznicima rada ranog Narodnog fronta u Francuskoj 1935. i 1936., te u zemljama kontinenta oslobođenima od okupacije nakon poraza fašizma. Ipak, u većini zemalja s masovnim socijalističkim radničkim pokretima, Praznik rada bio je rutiniziran neko vrijeme prije 1914.

Zanimljivo je da je upravo u tom razdoblju rutinizacije Praznik rada stekao svoje ritualno obilježje. Kako je primijetio jedan talijanski povjesničar, kada se prestao doživljavati kao neposredno predvorje velike transformacije, postao je „kolektivni obred koji traži vlastite liturgije i božanstva“, pri čemu su božanstva najčešće bile mlade žene raspuštene kose i u lepršavim haljinama, koje pokazuju put prema izlazećem suncu sve neodređenijim gomilama ili povorkama muškaraca i žena. Je li to bila Sloboda, ili Proljeće, ili Mladost, ili Nada, ili ružoprsta Zora – ili pomalo od svega toga? Tko bi znao reći? Ikonografski nema univerzalno prepoznatljivo obilježje osim mladosti, jer čak ni frigijska kapa, iako vrlo česta, kao ni tradicionalni simboli Slobode, nisu uvijek prisutni. Možemo pratiti ovu ritualizaciju dana i kroz cvijeće, koje je, kako smo vidjeli, bilo prisutno od samog početka, ali postaje, da tako kažemo, službeno krajem stoljeća. Tako je crveni karanfil stekao svoj službeni status na habsburškim područjima i u Italiji oko 1900. godine, kad je njegovo značenje posebno objašnjeno u živopisnom i talentiranom letku iz Firence nazvanom po njemu. (Il Garofano Rosso izlazio je svakog Praznika rada do Prvog svjetskog rata.) Crvena ruža postaje službenim simbolom 1911.–1912. godine. A na žalost nepodmitljivih revolucionara, potpuno nepolitički đurđevak počeo se uvlačiti u proslave radničkog Prvog maja početkom 1900-ih, sve dok nije postao jednim od redovitih simbola toga dana.

Ipak, veliko doba Praznika rada nije bilo završeno sve dok su te proslave bile i legalne – to jest, sposobne izvesti mase ljudi na ulice – i neslužbene. Jednom kada su postale praznik darovan, ili još gore, nametnut odozgo, njihov je karakter nužno postao drugačiji. A budući da je javna masovna mobilizacija bila njihova suština, nisu mogle odoljeti nelegalnosti, iako su se socijalisti (kasnije komunisti) iz Piana del Albanesi ponosili time što su, čak i u najmračnijim danima fašizma, svakog Prvog maja slali nekolicinu drugova do planinskog prijevoja gdje ih je, s onoga što se još naziva Stijena dr. Barbata, lokalni apostol socijalizma prvi put govorio 1893. godine. Na tom istom mjestu bandit Giuliano je 1947. godine masakrirao obnovljenu zajedničku proslavu i obiteljski piknik nakon pada fašizma. Od 1914., a osobito nakon 1945., Praznik rada sve je više postajao ili ilegalan ili, češće, služben. Samo u onim rijetkim dijelovima Trećeg svijeta gdje su se razvili masovni i neslužbeni socijalistički radnički pokreti u uvjetima koji su dopuštali da Praznik rada zaživi, postoji stvarni kontinuitet starije tradicije.

Praznik rada, naravno, nije posvuda izgubio svoja izvorna obilježja. Ipak, čak i tamo gdje nije povezan s padom starih režima koji su nekoć bili novi, kao u SSSR-u i istočnoj Europi, nije pretjerano reći da za većinu ljudi, pa čak i unutar radničkog pokreta, riječ Praznik rada danas više priziva prošlost nego sadašnjost. Društvo koje je dalo život Prazniku rada se promijenilo. Koliko su danas važne one male proleterske seoske zajednice koje stariji Talijani pamte? „Marširali smo selom. Zatim je bio zajednički obrok. Bili su tu svi članovi partije i tko god je htio doći.“ Što se dogodilo u industrijaliziranom svijetu s onima koji su se 1890-ih još mogli prepoznati u stihu Internacionalne: „Ustajte, prezreni na svijetu“? Kako je to rekla jedna starija Talijanka 1980. godine, prisjećajući se Prvog maja 1920.: „Nosila sam zastavu kao dvanaestogodišnja radnica u tekstilnoj industriji, tek zaposlena u tvornici: danas su svi koji idu na posao gospoda i dame, sve im se ispunjava.“ Što se dogodilo s duhom onih prvomajskih govora punih povjerenja u budućnost, vjere u napredak razuma? „Obrazujte se! Škole i tečajevi, knjige i novine su alati slobode! Pijte s izvora Znanosti i Umjetnosti: tada ćete biti dovoljno jaki da ostvarite pravdu.“ Što se dogodilo s kolektivnim snom o izgradnji Jeruzalema u našoj zelenoj i ugodnoj zemlji?

Ipak, čak i ako je Praznik rada postao tek još jedan praznik, dan – kako kaže jedna francuska reklama – kad ne treba uzimati određene sedative jer se ne mora raditi, on ostaje praznik posebne vrste. Možda više nije, kako se ponosno govorilo, „praznik izvan svih kalendara“, jer je u Europi ušao u sve kalendare. Zapravo, više ljudi ne radi na Prvi maj nego na bilo koji drugi dan osim 25. decembra i 1. januara, daleko nadmašivši ostale religijske blagdane. Ali on je potekao odozdo. Oblikovali su ga anonimni radni ljudi koji su se putem njega prepoznali, preko granica zanimanja, jezika pa čak i nacionalnosti, kao jedinstvena klasa odlučivši, jednom godišnje, namjerno ne raditi – prkoseći moralnom, političkom i ekonomskom pritisku da se radi. Kako je Victor Adler rekao 1893.: „To je smisao Prvomajskog praznika, odmora od rada, kojeg se naši protivnici boje. Oni osjećaju da je to revolucionarno.“

Povjesničar se ovom stogodišnjicom bavi iz više razloga. S jedne strane ona pomaže objasniti zašto je Marx postao toliko utjecajan u radničkom pokretu sastavljenom od muškaraca i žena koji za njega možda nikad nisu ni čuli, ali su prepoznali njegov poziv da postanu svjesni sebe kao klase i da se organiziraju kao takvi. S druge strane, važna je jer pokazuje povijesnu moć misli i osjećaja iz naroda, i osvjetljava način na koji ljudi koji su kao pojedinci neartikularni, nemoćni i nevažni, ipak mogu ostaviti svoj trag u povijesti. Ali iznad svega, ovo je – za mnoge od nas, povjesničare ili ne – duboko dirljiva stogodišnjica, jer predstavlja ono što je njemački filozof Ernst Bloch nazvao (i obradio u dva debela sveska) načelom nade: nadu u bolju budućnost u boljem svijetu. Ako se nitko drugi nije sjetio toga 1990, povjesničari su morali.

Eric Hobsbawm, izvorno objavljeno: 1994.