Rudari i mještani BiH protiv nepravedne tranzicije

Kontranapad (KN): Zašto ste odlučili da organizujete ovaj zbor? Šta biste želeli postići njime? Da li mislite da je za početak dovoljno da se ljudi okupe i razgovaraju ili se nadate i nečemu konkretnijem?

Svjetlana Nedimović (SN): Probala bih na početku ukratko da vam kažem šta je ZBOR, zato što zbor u Brezi organizuje transnacionalni kolektiv, a platforma ZBOR je skraćenica od Združeni balkanski otpor i rad, i postoji evo gotovo dvije godine. To je prilično širok kolektiv koji obuhvata istraživače i aktiviste, uglavnom sa Balkana ali i šire. Pridružili su nam se i iz Velike Britanije, Njemačke i Slovenije. Zapravo, 2023. smo se okupili, a prvi kamp ili zbor smo držali prošle godine na Homolju. Znate za pokušaj da se krene sa rudarenjem u Homoljskim planinama, koje su prepune izvora pitke vode i koje su po svim svojim karakteristikama trebale biti dio nacionalnog parka. Tako da smo se prvi put okupili tamo, prošle godine u septembru, a ove godine nastavljamo u Brezi.

Cilj je krenuti u izgradnju vrlo širokog pokreta protiv nepravedne tranzicije. Energetska tranzicija, koju neki zovu i zelenom tranzicijom, ljudima u balkanskim zemljama ne donosi ništa dobro. Počesto se čini da su ekološki ili klimatski aktivisti suprotstavljeni industrijskom radništvu. Pokušavamo i pokušavaćemo i u Brezi ove godine pokazati da je to zapravo vještačka podjela, da su im interesi i ciljevi isti, da se ljudi bore za egzistenciju a protiv kolonijalističkog, a možda i imperijalističkog kapitalizma. Dakle, bore se protiv eksploatacije ljudi i prirode i njihovog podređivanja interesima kapitala.

U Brezi je cilj privući pažnju na specifičnost tranzicije i njenih lica i naličja u Bosni i Hercegovini, koja se oslanja na baznu energiju koja dolazi iz uglja. Mi još uvijek imamo dosta termoelektrana i rudnika koji se nekako šaptom zatvaraju i urušavaju. U pitanju su, kako se to sada kaže, javni rudnici, državni, nekada društveni, koji se urušavaju već više decenija – a sada se energetska tranzicija koristi kao izgovor za tu finalnu fazu obračuna sa rudnicima, što će se odraziti ne samo na rudare... Moram reći da su rudari, koliko god možda oslabljeni u poređenju sa nekim prethodnim decenijama, još uvijek jedan od stubova organizovanog radništva u BiH, sa vrlo jakim sindikatima. Dakle, zatvaranje rudnika neće se odraziti samo na njih, odraziće se na cijelu BiH, na sve ljude, zato što to zapravo znači uzdrmavanje javnog elektroenergetskog sektora. Projekti obnovljive energije koji se već rade, koji su već otpočeti, mahom su privatni. I to je tiha privatizacija elektroenergetskog sektora, nakon privatizacija koje su se dešavale prije 20–30 godina, u sklopu one prethodne, takođe nepravedne tranzicije.

Ideja ZBOR-a je da se, koristeći direktnodemokratski mehanizam, koji je namjerno potisnut u procesima nakon rata u BiH, sazovu ljudi koji se inače ne čuju kada se govori o tranziciji – a to su prije svega radništvo rudnika i grupe koje se dižu po raznim dijelovima BiH i Balkana protiv novih rudarskih projekata, koji su mahom privatni i koji rade za interese privreda ili centara kapitala van ove regije. Odluke o svemu tome se donose u uskim krugovima birokratskog aparata i cijele te ekspertske, konsultantske, analitičarske... kojekakve birokratije iz Evropske unije. Ljudi koji će platiti cijenu te energetske tranzicije zapravo nikad nisu sagovornici.

KN: Kakva je politička orijentacija ljudi za koje očekujete da će prisustvovati tom zboru? S obzirom na to da je slogan zbora „Za rudare, zemlju i vodu“, da li to znači da će većinski biti prisutne levičarske ideje?

SN: Pozvan je rudarski sindikat iz Federacije BiH i iz Republike Srpske, pozvani su predsjednici rudarskih sindikata iz Slovenije i Velike Britanije, iz Crne Gore i iz Srbije, u nadi da mogu podijeliti svoja iskustva. Naročito su u Velikoj Britaniji taj udar pretrpjeli prije četrdeset godina pod Margaret Tačer. Simbolika njihove borbe, ali i ono što se dešavalo sa zajednicama poslije glavnog udara, poslije zatvaranja rudnika, vrlo je snažna poruka svima ostalima kako to ne treba raditi. Zvali smo [i rudare] iz Njemačke, nažalost neće doći, nismo baš sigurni zašto – da li je za njih naša poruka protiv kolonijalizma možda previše snažna... Uz to dolaze i ljudi koje opisuju kao ekološke aktiviste, a to su zapravo mještani gradova i sela u kojima se planiraju projekti obnovljive energije i novog rudarenja bez saglasnosti lokalnih zajednica.

Ideološki, zborovi su po definiciji vrlo šarena mjesta. Tradicija koju baštinimo od zborova iz socijalističkog samoupravljanja, zborova radnih ljudi i građana, jeste da su zborovi uvijek bili najšarenija mjesta, gdje možete očekivati vrlo različita gledišta, koja se ne daju baš tako ni kontrolisati. S te strane su oni vrlo moćan demokratski prostor. Ali ono što stoji jeste da mi iz kolektiva ZBOR dolazimo sa idejama koje smo pokušali prenijeti kroz slogan „Za rudare, zemlju i vodu“, koje jesu ideje progresivne ljevice. Uz sve šarenilo i nas samih u širokom transnacionalnom kolektivu, to su ideje koje dolaze sa lijeve strane političkog spektra, i nadamo se da je svima jasno da zastupamo prije svega interese radnih ljudi, opšte interese, društveno dobro i društvenu korist. Ideja je dakle da se progovori protiv vladavine kapitala, koja je čini se neupitna na ovim prostorima zadnjih tridesetak godina. Tek sa ovom tranzicijom ljudima postaje jasno da zapravo nema dobrog kapitalizma.

KN: Koliko je politička situacija u Srbiji uticala na ovaj zbor? Da li su Vas inspirisali lokalni zborovi koji se održavaju u Srbiji? I da li su Vas studentski protesti motivisali da pokušate da promenite Bosnu i Hercegovinu?

SN: Mi smo startali 2023. i inspiracija je u tom momentu prvenstveno došla iz istorije Jugoslavije, dakle socijalističke Jugoslavije i antifašističke borbe na ovim prostorima, na kojima se i tokom Drugog svjetskog rata vlast organizovala kroz zborove i odbore kao mehanizam direktne demokratije, a poslije kroz socijalističko samoupravljanje. Treba reći da je zborova bilo po selima i prije toga, da se u tom smislu socijalistička Jugoslavija naslanja i na neke seoske tradicije u našim krajevima.

A što se tiče inspiracije, BiH je vrlo pomno pratila zbivanja u Srbiji, i pratimo ih i dalje. Nemoguće je ne biti inspirisan tom hrabrošću i tom voljom za promjenom, s tim da je kod nas to malo drugačije. Mi smo 2014. pokušali mijenjati BiH i tada smo koristili plenume kao način rada, način udruživanja i donošenja odluka, koji je bazično kao kod zborova. Dakle nekakvo artikulisanje kolektivne volje se već tada zbivalo po plenumima širom BiH, tako da se sve to uzajamno prepliće i inspiriše.

KN:  Da li postoje dalji planovi ili ideje za održavanje sličnih zborova? Da li mislite da se ova borba može proširiti na region?

SN: Planova ima... možda ne bih rekla ni planova, ali ima vizije da je ovo nešto što bismo nastojali raditi, samo zavisi gdje i kako. Zbor koji smo prošle godine organizovali na Homolju je bio bitno drugačiji nego ovaj koji sada organizujemo. Imali smo proljetos turneju po Njemačkoj, gdje smo organizovali projekciju filma, razne sastanke i nekakvu vrstu „zborovanja“ uz taj film, otvorene diskusije – tako da ima vizije da je to tip organizovanja i artikulisanja koji želimo nastaviti koristiti.

A šta će se tačno nakon ovog zbora dešavati zavisi od samog zbora u Brezi, zavisi od toga šta će ljudi artikulisati kao pravac djelovanja – da li se žele ujedinjavati, udruživati... Mi u samom kolektivu smo već prošireni, ima nas i u nordijskim zemljama, u Velikoj Britaniji, u Njemačkoj, tako da već sad razmišljamo o tome kako proširiti djelovanje i kako organizovati nešto slično i van regiona. Između ostalog nastojimo da bude jasnije da se to što se obično podrazumijeva pod metom ekstraktivizma, Afrika ili Južna Amerika, dešava i unutar same Evropske unije i na njenim rubovima. Shvatili smo da se to ne zna.