Socijaldemokratski san o Jugoslaviji

Na međunarodnom festivalu dokumentarnih filmova u Zagrebu zvanom ZagrebDox prezentiran je film Blum – Gospodari svoje budućnosti (2024), sarajevske redateljice Jasmile Žbanić, poznate u široj javnosti i po vrhunskom filmu o Srebrenici Quo Vadis, Aida? (2020). Film Blum zasjenio je cijeli festival i ukorijenio se u kina manjeg i kvalitetnijeg formata u idućim mjesecima. Kulturne rubrike po portalima pišu o filmu, kritičari se natječu u što većim hvalospjevima lika i djela neobičnog menadžera Emerika Bluma, pa i samog filma (izuzev desnice, koja film ignorira). Zbog čega je film podigao takvu prašinu, govori više o današnjici, negoli o prošlosti koju prikazuje sâm film.

Film izlaže intrigantnu biografiju osebujnog Emerika Bluma (1911–1983), direktora Energoinvesta, bosanskohercegovačkog koncerna energetike, elektrotehnike i građevine, na čijem je čelu bio od 1958. godine do svoje mirovine. U filmu se prikazuje impresivan život i rad Bluma, koji je potekao od građanske, umjetničke židovske obitelji, preko bijega iz logora Jasenovac 1944. godine, do menadžera koncerna u nominalno socijalističkom sistemu. Također se na filmskom platnu u tih dva sata pokazuje modernizacija Bosne i Hercegovine, pogotovo Sarajeva kao grada za čiju su modernizaciju koncern Energoinvest i sam Blum kao predstavnik tog utjecajnog privrednog subjekta i kao gradonačelnik Sarajeva (1981–1983) svakako imali svoje zasluge. Upravo u tom ključu leži oduševljenje specifične, ali nipošto malobrojne publike.

Redateljica Žbanić uradila je odličan posao u slaganju privatne, poslovne i političke biografije jednog poznatog direktora u preemotizirano sjećanje na vrijeme razvoja i prosperiteta BiH i posebno Sarajeva. Jugonostalgija je očigledno ključan sastojak filma, ali njegova politička strana snižava kvalitet same ideje filma kao hommagea Emeriku Blumu. Politička poruka filma je ta koja je podijelila kritiku. Neki kritičari filma vide ga kao prezentaciju uspjeha „samoupravljanja“ i „radnih dosega jugoslavenskog socijalizma“ (Sinan Gudžević, portal Novosti), dok drugi poriču ikakvu apologiju samoupravljanja i „socijalističke Jugoslavije“ kao takve, tretirajući ga prosto kao prikaz zanimljive biografije jedne važne ličnosti (npr. Nenad Puhovski, direktor ZagrebDox festivala).

Redateljica Žbanić je upravo tako postavila film da obuhvati i jugonostalgiju i interesente za Bluma kao osebujnog direktora, ali i kao promoviranje jednog modela upravljanja poduzećem koji ima humanije crte, a ne isključivo zgrtački karakter, kakvo je lice kapitalizma danas. Već u prvoj sceni redateljica nam manifestira suvremene kontrastne likove Blumu: Jeffa Bezosa, Elona Muska, te njihove kritičare (Berniea Sandersa), da znamo unaprijed da je problem u njihovom upravljanju u zaboravu na radnika kao čovjeka. Nije kapitalizam loš kao sistem; loši su upravljači, direktori, vlasnici koji nemaju u svom vidiku ljudske potrebe radnika, nego samo sopstveni profit. Tu Blum igra ulogu popravljača i sintetičara: rad i kapital mogu ići u sinergiji, samo ako je dobre volje, znanja i svijesti prema radniku kao čovjeku.

Blum se u filmu prikazuje kao svestrana duša od čovjeka kojeg radnici nazivaju šaljivo „diktatorom“, ali ga vole kao sveznajućeg i benevolentnog oca. Mozaik uspomena kroz narodni humor uspjela je redateljica pomoću bivših radnika i radnica složiti u film tako da radnja ostane informativna i duhovita. S druge strane, kroz optiku paternalističkog Bluma kao educiranog i humanističkog direktora koji je prošao golgotu rata i Jasenovca, predimenzioniraju se njegovi uspjesi i vizionarstvo unutar jugoslavenskog sistema. Kad se izbriše političko-ekonomska dimenzija radnje i svede povijest radne i lokalne zajednice na jednog čovjeka, ta individua postaje divom koji stvara ekonomska čuda s humanističkim nevjerojatnostima za današnje prilike. Međutim, ako se ne opijemo jugonostalgijom, posebice sjećanjem na prosperitetno razdoblje BiH i Sarajeva, možemo trezvenije gledati i na avnojsku Jugoslaviju, njen međunarodni političko-ekonomski položaj, pa i na druga velika poduzeća koja su isto tako imala velike ekonomske uspjehe i aranžmane za radnike – poput stipendiranja radnika, radničkih odmarališta, radničko-kulturnih klubova, radničko-umjetničke suradnje, izgradnje stanova za svoje radnike itd. Primjer može biti i Željezara Sisak, a sigurno je da Energoinvest i ona nisu jedini. Film to naprotiv ne odaje, već divinizira jednu osebujnu ličnost u ime fantazije o pomirenju rada i kapitala putem humanijeg upravljanja privrede.

Osim što su demonizirani poznati američki kapitalisti, na tapeti kritike u filmu su i birokrati u savezima komunista, koji zbog svoje ideološke anahronosti i dogmatičnosti nisu razumjeli vizionarstvo Bluma – izuzev Josipa Broza Tita, koji je jedini među visokim funkcionerima razumio veličinu Emerika Bluma. Naravno, jer kako bi se film prodao na Zapadu bez antikomunizma, a istovremeno prodao na našem prostoru bez jugonostalgije za Titom i tim vremenom kada se činilo da smo doista bili gospodari svoje budućnosti?

Želiš da podržiš rad Kontranapada?

Javi se za svoj primerak u elektronskoj ili paprirnoj formi.

Prijavi se odmah!