Thompsonizacija Hrvatske: križarski pohod krajnje desnice protiv ostalih

Na Hipodromu, tom najvećem otvorenom prostoru u Zagrebu za okupljanje konja i ljudi, petog srpnja održan je Thompsonov megakoncert, koji je bio podržan od državne i gradske vlasti. Takva silina višerazinske političke podrške neoustaškom događaju nije se vidjela još od 1990-ih, što je ohrabrilo svekolike neoustaške falange u politici i društvu da javno propagiraju svoju izvornu fašističku ideologiju: sveklasnu pomirbu putem političke likvidacije opozicije, retradicionalizaciju društva, te slavljenje etničkog čišćenja i genocida počinjenih u ime hrvatske nacije.

Izborni oportunizam i porast neoustaštva

Kad se u proljeće 2025. godine pojavila vijest o mogućem megakoncertu Marka Perkovića Thompsona u Zagrebu, bila je ta vijest percipirana u javnosti kao marketinški trik ili još jedno žutilo tabloida. Zagrebačka gradska vlast na čelu sa zelenom strankom Možemo nije još ni odobrila lokaciju koncerta u Zagrebu, pa se uostalom drugačije nije ni moglo razumjeti tu najavu događaja koji će odrediti ljeto i ostatak godine u čitavoj državi – pogotovo u društvu koje će se putem tog političkog koncerta otrovati neoustaškom simbolikom i djelovanjem.

U 2025., godini lokalnih izbora, državna i gradska vlast tolerirat će do samog koncerta klerofašističko djelovanje neoustaškog barda Thompsona i njegove sponzore i organizatore radi ulizivanja biračima na predstojećim izborima. Takva širokogrudna HDZ-ova tolerancija na državnoj razini donijet će vladajućoj stranci političke poene na izborima, pomažući u osvajanju mnogih županija, gradova i općina. Stranci Možemo stvorit će renome kao o kalkulantskoj stranci političkih kukavica, koji se ne žele svojim političkim programom i deklariranim antifašističkim vrijednostima boriti protiv desnog biračkog tijela, nego ih pridobiti na svoju stranu kao što je to stranka SDP tridesetak godina bezuspješno pokušavala učiniti. Danas je SDP na najnižem rangu svoje političke moći, kad nema niti jedan relevantan grad pod svojom vlašću – izuzev Pule koju su dobili samo zato što je istarska najutjecajnija stranka IDS interno devalvirala, a bivši se gradonačelnik Pule Filip Zoričić u tobože nezavisnom ruhu (ni desno ni lijevo, uvijek je desno) pokazao kao igrač Katoličke crkve (dakle, klerofašist).

Možemo ide putem SDP-a, ali i uz sva svoja slična politička ponašanja i pokušaje umiljavanja javnom mnijenju ne uspijeva čak ni beznadno jadni SDP dostići. Socijaldemokrati imaju kakvu-takvu moć van Zagreba i kadar spreman preuzeti državnu vlast, koji i dalje vrši toliki utjecaj u društvu da može postaviti svog kandidata na mjesto predsjednika republike. Možemo je pokazao da ne može ništa osim da bude blijeda kopija SDP-a – a time i da će se, kao SDP, povinovati krajnjoj desnici i konkurirati joj u nacionalizmu („domoljublju“). No kako je uopće došlo do toga da Zagreb ugosti megakoncert neoustaškog barda i time skrene cijeli politički narativ krajnje udesno?

Kapital desnice profitira od krize suvremenog liberalizma

Kao i inače s fenomenom masovne manifestacije krajnje desnice, cijela priča počiva na mitu o njezinoj moći i na lažima da se drugačije nije moglo nego da ona izbije na vidjelo javnosti. Prepričavaju se razne priče kako je došlo do toga da se uopće dogodi koncert Thompsona; ovdje nećemo taj rašomonski scenarij prepričati. Ishod je isti: realizirao se megakoncert svjetskog ranga, s višestrukim političkim posljedicama legitimiranja neoustaške ideologije krajnje desnog nacionalizma i klerikalizma po hrvatsko društvo i politiku.

Thompson se nedavno ponovo vratio na turneju održavanja koncerata, nakon kraće ali značajne pauze obilježene privatnom obiteljskom situacijom. Potražnja za njegovim koncertima je porasla, kako njegovim izbivanjem iz javnosti, tako i porastom nezadovoljstva u društvu vladajućom nacionalnom i lokalnom politikom u zaštiti običnog radnog naroda od osiromašenja i naglih identitetskih promjena koje (post)modernitet diktira. U tu potražnju za muzičkom artikulacijom povratka konzervativnim i nacionalističkim vrijednostima igrali su i međunarodni faktori globalne dinamike kapitalizma, koji uvozom stranih radnika i izvozom domaćih radnika kompletno bitno mijenja etničku svakodnevicu hrvatskog društva. Isto tako nije pomogla običnim ljudima globalna inačica postmodernog (tzv. woke) liberalizma, koji iz kuhinja katedri postmoderne socijalne teorije preko domaćih i EU birokrata provodi identitetski društveni inženjering bez ikakvog demokratskog legitimiteta. Na tom suvremenom đumbusu (neo)liberalnog kapitalizma igrali su organizatori i sponzori neoustaškog barda Thompsona, targetirajući upravo Zagreb i gradsku vlast Možemo – stranku koja upravo reprezentira taj postmoderni liberalizam i diljem Hrvatske je percipirana kao stranka kojoj je više stalo da farba gradske klupice u šarene LGBT+ boje i bori se za prava tzv. ilegalnih migranata, nego da rješava svakidašnje goruće komunalne probleme grada i stane u zaštitu običnog (hrvatskog) naroda.

Thompsonovi organizatori lukavo su započeli pregovore sa zagrebačkom gradskom vlašću taman pred lokalne izbore, kako bi ju pritisli da pristane na ideju koncerta u Zagrebu, računajući da su možemovci politički kalkulanti i kukavice. Sponzori Thompsona, za koje se sumnja da je najveći među njima nitko drugi negoli Katolička crkva (a prema brojnosti posjetitelja i njemu pripadajućeg kampanjskog i prijevoznog kapaciteta, te klerofašističkoj ikonografiji što na samom koncertu, što na novom albumu, ta sumnja čini se opravdanom), imaju mnogo veće ambicije od zgrtanja para megakoncertom. Pumpanje broja posjetitelja do famoznih pola milijuna nije bilo tu samo u marketinškoj funkciji zarade, jer se mogao organizirati mnogo manji koncert sa skupljim kartama, i taj koncert bi se napunio na Hipodromu – inače najvećem mjestu za masovna okupljanja u Zagrebu, gdje su 1998. godine koncert imali Rolling Stonesi sa tada rekordnih 80.000 posjetitelja. Funkcija pumpanja broja na tzv. pola milijuna bila je prirode obmanjivanja svekolike javnosti u moć krajnje desnice protiv svih ostalih. Ne samo što pola milijuna pobornika neoustaške ideologije nije došlo na Hipodrom, jer radi Thompsonovog koncerta ljudi su došli iz vrlo raznovrsnih razloga – od otvoreno političkih, zavičajno-identitetskih, ratnopsiholoških, do FOMO efekta (naročito kod mladih) i autentičnih ljubitelja Thompsonove muzike – nego uopće nije ni došlo do pola milijuna posjetitelja na megakoncert Thompsona u Zagrebu.

Činjenica je da je to najmnogobrojniji koncert solo izvođača s plaćenim ulaznicama u svijetu (drugi najveći je Vasco Rossi, s 225 hiljada posjetitelja u Modeni). Međutim, organizatori su plasirali u javnost da je za Thompsonov koncert bilo 504 hiljade posjetitelja, iako je policija procijenila da je bilo oko 450 hiljada, a inflacija broja karata u preprodaji bila je do zadnjeg sata da su se karte prodavale u bescjenje. Organizatori su shvatili da bi moglo doći do podbačaja u broju, tako da su u zadnjim satima pred početak koncerta puštali i ljude koji nisu imali karte – a ni uz tu prevaru nije broj premašio mnogo dalje od 450 hiljada. Masovnost je bila bitnija od zarade, zato da se pokaže onim Drugima da je moć krajnje desnice u hrvatskom društvu jača nego što jest. Mediji su po stazama klikabilnosti odigrali ulogu predimenzioniranosti utjecaja Thompsona, a političari, uključujući socijaldemokratske i zelene oportunističke političke kukavice, usvojili su mit od pola milijuna i uhvatili se da konkuriraju u nacionalizmu protiv krajnje desnice s govorom o „domoljublju“ – poznatom domaćem terenu desnice, na kojem odavno svi ostali gube.

Suglasje domaće i globalne krajnje desnice protiv ostalih

Nakon tog klerofašističkog megakoncerta, neoustaštvo je dobilo svoje pravo građanstva u hrvatskom društvu i politici: od ustaškog pokliča Za dom spremni! u društvu i na najozbiljniji način u samom Hrvatskom saboru, do državnog toleriranja da se u javnosti od poznatih lica prebrojavaju ideološka zrnca tko su „domoljubi“ (čitaj: klerofašisti) i tko nisu (npr. slučaj izbornika hrvatske nogometne reprezentacije Zlatka Dalića). Neoustaštvo također djeluje da se krajnje asimetrično reafirmira uloga neoustaške paravojne jedinice HOS u ratu devedesetih, do te mjere da su i pojedine udruge ratnih veterana nedavno izrazile protestnu notu vlastima da se uloga HOS-a vrati u adekvatne dimenzije njihove uloge u ratu.

Međutim, cijelu tu ideološku parapolitičku bulumentu neoustaškog mulja koji je isplivao na površinu nakon megakoncerta ne možemo razumjeti ako nemamo u vidu širi politički kontekst. Ponovni uspon globalne krajnje desnice, u pojavi pobjede Donalda Trumpa i pokreta MAGA u SAD-u protiv međunarodno pravnopolitičke liberalne arhitekture na Zapadu, manifestira se ponajviše u Europi u prekrajanju novih interesnih sfera između američkog, ruskog i EU imperijalizma na prostoru Ukrajine, pa tako i na rubnim još do kraja neosvojenim prostorima istočne Europe i Balkana. Zahtjev nove američke administracije za pojačanim ulaganjem NATO članica u vlastito naoružavanje ide ruku pod ruku krajnje desničarskom političkom programu retradicionalizacije vlastitih društva. Remilitarizacija za imperijalističke interese stvara poligon za obračun s neprijateljima kod kuće. Tko nije za ulaganje u sigurnost „Domovine“ taj nije „domoljub“, a oni koji su za povećano izdvajanje u naoružavanje nužno će sudjelovati u demontiranju socijalnih programa i politika države blagostanja, te ostataka materijalnih socijalističkih tekovina. Zamjenu za javne socijalne programe nudit će tradicionalni kanali socijalnih mreža – Katolička crkva i nacionalna Partija kao mafija – koji će dodatno tradicionalizirati društvo i učiniti ga još više ovisnim od moćnika koji ga eksploatiraju.

U tom začaranom krugu koji vodi krajnja desnica, popisi „nedomoljuba“ i „izdajnika“ su neminovni. Novi lov na vještice već se pojavio (vidjeti slučaj Dalije Orešković i ostalih novih vještica), i ratni veterani aka branitelji u punom su jeku u zabranjivanju tobože nedomoljubnih sadržaja, da ih sad u javnosti ljudi nazivaju zabraniteljima (npr. slučaj kulturnog festivala u Benkovcu). Uoči nacionalne proslave Dana pobjede, na dan završetka vojno-redarstvene Operacije Oluja petog kolovoza 1995. godine, na koncertu u Sinju neoustaški bard Thompson oslikao je liniju fronta u kojem se vodi današnji ideološki rat: „Gospodo drugovi, Jugoslavije više nema. Jugoslavija je mrtva. Hrvatski čovjek je živ i uvijek će biti za svoj dom spreman.“ Poznata krajnje desničarska formula je ponovo lansirana. Novi-stari neprijatelji su „Jugoslaveni“ protiv „hrvatskog čovjeka“, a ti „Jugoslaveni“ su svi koji su protiv klerofašističkog političkog programa (tako isto autokratski režim u Srbiji čini prema tamošnjim prosvjednicima, nazivajući ih „ustašama“ ako su protiv SNS-a i Aleksandra Vučića).

U taj program spadaju tri jamca stabilnosti „zdrave“ nacionalne vladavine:

1) jednoetnička Država (zato o ratu devedesetih neoustaše nasilno ne dozvoljavaju nikakav drugi narativ doli onog da je rat vođen s hrvatske strane bez ratnih zločina);

2) Oltar (Katolička crkva je neprikosnoveni saveznik u borbi protiv političkih neprijatelja s tobože protuprirodnim agendama prema „zdravom“ tkivu hrvatske nacije);

3) Privatno Vlasništvo, kao izvor moći novonastale nacionalne buržoazije koja gospodari nad radnim narodom, i tom svetošću privatnog vlasništva brani se od demokracije, klasne borbe i ikakvih drugih istinoljubivih intervencija u moć oligarhijskih struktura (vidjeti nedavno ponovo pokrenutu tužbu Državnog odvjetništva protiv istraživačke novinarke Danke Derifaj u slučaju narušavanja nepovredivosti doma Thompsona u kolovozu 2021. godine).

Klasna borba radnog naroda pobjeđuje kalkulante, kukavice i fašiste

Zaključno, krajnja desnica je u Hrvatskoj ideološki ponovo zagospodarila političkim nebom nakon Thompsonovog megakoncerta u Zagrebu. Nepravedno je svaliti svu krivicu na politički kukavičluk gradske vlasti Možemo što nisu onemogućili da se organizira koncert, dok izvršnu, sudsku i zakonodavnu vlast u državi HDZ drži u rukama. Međutim, naknadna pamet gradonačelnika Tomislava Tomaševića na presici nakon koncerta, kad je izjavio da dokle god je on gradonačelnik, tako velikog koncerta više neće biti u Zagrebu, govori u prilog dvjema stvarima: prvo, da su možemovci mogli spriječiti da do megakoncerta dođe; drugo, da i dalje nemaju hrabrosti suprotstaviti se krajnjoj desnici, kad se ne usude sukobiti s problemom ustašenja prije, tijekom i nakon koncerta, već domobranski – dakle, ni lijevo (partizanski) ni desno (ustaški) – adresiraju kao glavni problem koncerta problem masovnosti samog događaja, za što je imalo posljedicu prometne neugodnosti stanovnicima Zagreba. Na tom kukavičluku im možemo samo zahvaliti kao što su ljudi zahvalili bivšem gradonačelniku Pule Filipu Zoričiću kad iz nacionalističkih razloga nije dopustio da se (srpski) turbofolk izvodi u gradskim prostorima Pule, i time ga poslali u političku mirovinu na idućim izborima.

Međutim, protiv organizirane sile krajnje desnice nije dovoljno ne glasati za elektoralističke opcije poput zelenih, socijaldemokrata i ostalih liberala, koji će iz izbornog ciklusa u drugi izborni ciklus uvijek kalkulirati između svog političkog programa i podrške birača. Ta parlamentarna izborna kalkulacija pod egidom realpolitike sve više topi njihov početni politički elan za društvenom promjenom, i pretvara ga u oportunizam tipične oligarhizirane stranačke birokratske strukture, potpuno odvojene od demokratske volje poniženih, potlačenih i porobljenih radničkih masa. Upravo im parlamentarizam to i omogućuje, nedodirljivošću zastupničkih mandata od volje naroda – osim putem izbora.

Neglasanjem ne stvara se automatski nova politička opcija kritična prema fašizaciji društva i politike. Fašizam uvijek podiže glavu u jednom građanskom društvu kad se cjelokupno to društvo, usred radikalizacije međunarodnog klasnog sukoba u obliku ekonomskih kriza, ratova i masovnih migracija, pronađe u krizi materijalne i identitetske reprodukcije. Fašizam tad stupa na scenu kao zaštitnik i istovremeno uvoznik novih tradicionalnih vrijednosti, s obećanjem da će nužnim ekstremističkim politikama likvidacije, progonstva i ušutkivanjem njihovih kritičara suzbiti klasni sukob koji dijeli zajedništvo tobože jedinstvene nacije. Zbog tog obećanja fašizmu će logično sponzori biti krupni kapital i vladajuća klerikalna organizacija, te podrška malograđana i ostalih antikomunista.

Smrtni neprijatelj fašistima zato jest politička partija radničke klase, sila koja organizirano djeluje vanparlamentarno i parlamentarno u korak s klasnim sukobom, protiv vladavine nacionalizma, klerikalizma i diktature privatnog vlasništva. Tu moć nemaju oportunisti koji izborno kalkuliraju podrškom javnog mnijenja – jer komunistima, kao avangardi radničke klase u klasnoj borbi, uvijek je vanparlamentarna borba važnija od parlamentarne, i iz povijesti su naučili da fašisti zaista dolaze na vlast vanparlamentarnim sredstvima.