Zašto policija ne pređe na stranu naroda?
Razbacani kontejneri, zastoj na blokiranoj raskrsnici i stroj kožnih čizama s jedne strane. Zveckanje oklopnih odijela nerazgovijetno se stapa u galami okupljenih blokadera s druge strane. Takav prizor doskoro je bio redovan u većim gradovima Srbije, a društvene mreže pune su snimaka koji svjedoče o suočavanju blokadera s kordonima policije. Među brojnim komentarima i povicima često se može čuti varijanta pitanja: „Zašto policija ne pređe na stranu naroda?“
Piše Milan Samardžić
Mnogi su, isprovocirani onim što na prvi pogled liči na nerazumnost policije, pokušavali da ih govorom uvjere u ispravnost svoje borbe. Tada se iznova javljala ista naivna ideja – da će u jednom trenutku policajci „progledati“, prepoznati da su i oni „narod“, odbiti naređenja i stati uz one koji se bore. Taj trenutak se, naravno, nikad ne dogodi, a umjesto toga, pendreci, suzavci i lisice podsjećaju na ono što mnogi uporno odbijaju da shvate: da policija nije naš prijatelj.
To nije zato što su ljudi u policijskoj službi po prirodi korumpirani ili zli, već zato što je policija institucija koja vijekovima služi očuvanju kapitalističkog načina proizvodnje. Marksistička tradicija, posebno Lenjinovo djelo Država i revolucija iz 1917. godine, uči nas da država nije neutralni okvir koji svim stanovnicima omogućava život sa jednakim pravima. Možda mislite, Lenjin je pisao prije 100 godina, kakve to veze ima danas? Moram da vas razočaram, država i dalje funkcioniše po principima koje je on svojevremeno kritikovao. Država u kojoj živimo danas, uprkos modernim fasadama, konvencijama, raznim „proljećima“ i medijskim iluzijama o demokratiji, nažalost i dalje počiva na istim osnovama kao u Lenjinovo vrijeme. Lenjin nije govorio samo o feudalnim ili antičkim državama, već upravo i prije svega o kapitalističkoj državi – tekovini buržoaskih revolucija, oformljenoj da zavede novi način proizvodnje u kojem je velika većina ljudi odvojena od sredstava za proizvodnju i eksploatiše se zarad beskonačnog umnožavanja kapitala u vlasništvu klase buržuja odnosno kapitalista.
Stari načini eksploatacije i tlačenja uglavnom su iščezli, da bi nastupila dominacija buržoazije nad novom, radničkom klasom. Jasno je da je taj odnos sam po sebi nepravedan, kontradiktoran i neodrživ bez snažnog mehanizma prinude, čiji opstanak zavisi od toga da se potlačena klasa ne buni. Kako piše Lenjin:
„Država je proizvod i manifestacija nepomirljivosti klasnih suprotnosti. Država nastaje tamo gdje klasne suprotnosti ne mogu biti pomirene.“
To znači da država ne stoji „iznad“ društva, već unutar njega, kao instrument očuvanja postojećeg poretka – prvenstveno zaštite privatne svojine, kapitala, a shodno tome i realne političke vlasti manjine nad većinom. Država ima više mehanizama koji održavaju sistem, ali kada je riječ o direktnom suprostavljanju naroda, tu policija ima ključnu ulogu. Ona nije samo organ reda, već materijalni, svakodnevni garant opstanka kapitalističkog poretka.
Koliko je pojam države povezan sa klasnim društvom jasno je kada zamislite društvo bez klasa; teško je tada zamisliti i ulogu represivnog aparata kakav imamo danas. Tada sve pada u vodu – kriminal, prinuda, disciplinovanje, sve to više nema smisla ako kapitalizam nije vodeći svjetski sistem proizvodnje. Ali do toga nije lako doći, jer i oni koji su svjesni težine tog zadatka često svoj put traže u reformama – postepenim promjenama unutar kapitalističkog sistema, odnosno popravljanju kapitalizma. Naspram toga, komunisti i drugi antikapitalisti zagovaraju ukidanje kapitalizma posredstvom revolucije, koja zahtijeva nasilnu smjenu ne samo jednog režima i njegovog specifičnog represivnog aparata, nego i čitavog državnog poretka.
Zato ne treba da nas čudi što je osnov za većinu hapšenja na blokadama bio „Pripremanje dela protiv ustavnog uređenja i bezbednosti Srbije iz člana 320 u vezi sa krivičnim delom Pozivanje na nasilnu promenu ustavnog uređenja iz člana 309 Krivičnog zakonika“.
Čija je „naša“ policija?
Većina ljudi instinktivno osjeća nelagodu u prisustvu policije. Poznato je da niko ne voli da ima posla s njima, ali istovremeno postoji snažan narativ, ukorijenjen u obrazovnom sistemu i opštem građanskom moralu, koji policiju prikazuje kao instituciju koja štiti građane od kriminala. U ovom trenutku te izazivam: sjeti se kada te je neki policajac zaista zaštitio od bilo čega? Ako se tvoj odgovor razlikuje od „nikad“, slobodno preskoči ostatak teksta i vrati se svom mirnom životu.
Međutim, realnost je značajno drugačija i bliža instinktu koji svi imamo: policija, kao legalni aparat nasilja u društvu, po prirodi izaziva nelagodu. Pomenuti paradoks vladajuće ideologije teško je progutati, zbog čega deo ljudi često ima dvojake emocije prema toj instituciji. U istom trenutku vidi ih i kao neprijatelje i kao saveznike, što dovodi do konfuzije i pogrešnih odluka u bilo kojoj ozbiljnoj borbi.
Policija ne može biti saveznik u borbi protiv jednog režima jer njena uloga nije zaštita ljudi već zaštita poretka. Policija ne štiti narod – ne zato što smo građani ovog ili onog reda, već zato što policija svoju ulogu zasniva na sasvim drugačijem zadatku, a to je da nas disciplinuje da bismo ostali produktivni i poslušni unutar ovog sistema proizvodnje. Njihov posao nije da razmišljaju o pravednosti, o zahtjevima obespravljenih, o eksploataciji; njihov posao je da održavaju status quo, po svaku cijenu.
Zašto s njima nije moguće graditi savezništvo
Radni narod nije prosto skup ljudi koji su siromašniji u odnosu na vladajuću klasu, koja je privilegovana i bogata. Radnici i radnice su ti koji svojim radom svakoga dana stvaraju vrednost za sve, a pritom su isključeni iz donošenja odluka o radnom procesu i raspodjeli proizvoda svog rada. Dok kapitalisti neposredno realizuju otuđenje viška vrijednosti od radništva, policajci, vojnici i drugi uposlenici državnog represivnog aparata izvan su ove neposredne klasne dinamike, ali oni obezbjeđuju uslove da se eksploatacija i tlačenje normalno odvijaju. Njihova egzistencija suštinski je povezana s očuvanjem sistema, pa time i njihova svijest ostaje ograničena logikom tog zadatka, bez obzira na to koliko siromašni bili. U najboljem slučaju, pojedini policajci mogu imati lične sumnje ili simpatije prema borbi potlačenih, ali kolektivna klasna svijest u aparatima sile nije moguća, jer je zavisna od interesa zaštitnika sistema, koji se neprijateljski suprotstavljaju interesima radničke klase i svih potlačenih.
Da bih bolje ilustrovao ovu podjelu, poslužiću se pojmom francuskog filozofa Mišela Fukoa (Michel Foucault), koji u knjizi „Nadzirati i kažnjavati“ govori o modelu zatvora u kojem stražar, nevidljiv zatvorenicima, može u svakom trenutku nadzirati svakog pojedinca. U arhitekturi se ova pozicija u zatvorskoj jedinici naziva panoptikon. Ovaj izraz Fuko upotrebljava kao metaforu društva, gdje kažnjavanje i disciplina predstavljaju prostor koji je fizički i simbolički odvojen od onih potlačenih. Naime, uloga policije nije samo da koristi nasilne metode i fizičku prinudu, nego i da institucionalizuje strah od neposlušnosti i odstupanja od poretka konstantnim nadzorom i mogućom upotrebom sile. Zato je ideja o policiji kao „prijatelju naroda“ ne samo lažna već i opasna; ona maskira realne odnose u kapitalističkoj državi, koja služi tome da proizvodnja funkcioniše bez pobune.
Zato ne treba gubiti vrijeme ubjeđujući stražare sistema da su s nama. Umjesto što pred kordonom trošimo energiju na riječi koje neće probiti oklop institucionalne lojalnosti, moramo graditi pokrete, mreže solidarnosti i političku snagu radnog naroda koji može da izvede konačnu promjenu – revolucionarnu promjenu.
Želiš da podržiš rad Kontranapada?
Javi se za svoj primerak u elektronskoj ili paprirnoj formi.