Lekcije iz velikog zagrebačkog štrajka 2026.

U ponedjeljak 28. rujna radnici i radnice dviju gradskih firmi — Zagrebački holding i Zagrebački električni tramvaj (ZET) — stupili su u štrajk, paraliziravši u Zagrebu u potpunosti gradski javni prijevoz autobusa i tramvaja (ZET) te gotovo u cijelosti i uslugu odvoza otpada (Čistoća - podružnica Zagrebačkog holdinga). Štrajk je u svojoj punoj snazi trajao nepunih tri dana, do trenutka donošenja nepravomoćnih presudâ zagrebačkog Županijskog suda da su štrajk sindikati radnica i radnika Holdinga i ZET-a izveli nezakonito te je Sud naložio zabranu nastavka štrajka. Nakon presude Županijskog suda radnice i radnici su se vratili na svoja radna mjesta i nastavili s radom gradskog prijevoza i odvoza otpada, a sindikati su pritom najavili žalbe na presude, pa time i evocirali mogućnost ponavljanja štrajka. Takav scenarij, u biti, nije nova pojava u konfliktnoj dinamici odnosa vlasti kao poslodavca i sindikata u štrajku. Naime, već smo mogli isti scenarij vidjeti u slučaju državnog avioprijevoznika Croatia Airlines (CA) kad je sindikat radnika i radnica CA organizirao štrajk usred turističke sezone 2018., pa je država tužila sindikat istom Županijskom sudu u Zagrebu i Sud je isto tako presudio štrajk nezakonitim, zabranio nastavak štrajka i time donio odluku da se radnici i radnice hitno vrate na posao. Gradska vlast u Zagrebu, predvođena politički zelenom opcijom Možemo i manjinskim partnerom SDP-om, posegnula je dakle identičnom HDZ-ovom antiradničkom i štrajkbreherskom pravnom metodom zabrane štrajka pod oznakom da je štrajk ilegalno organiziran, što znači da im je forma (kako je organiziran štrajk?) važnija od sadržaja (zašto je štrajk organiziran?), čime se Možemo konačno razotkrio kao politička opcija koja će u klasnom sukobu rada i kapitala stati na stranu kapitala. 

Zasigurno se takva ocjena čini pretjeranom nekome tko simpatizira Možemo i cijeli taj reformistički svjetonazor koji stoji iza politika zelenih i socijalnih liberala kakvim se predstavljaju možemosi. Međutim, čitav arsenal političkog ponašanja i halabuke možemosa u javnom medijskom prostoru koji se stvorio uoči, tijekom i nakon štrajka radnika i radnica Holdinga i ZET-a potvrđuje da ih interesi radničke klase uopće ne zanimaju, koliko ih zanima stvaranje dojma racionalnog upravljanja gradskim financijama radi postizanja što boljeg izbornog rejtinga kod birača te kreditnog rejtinga prema investitorima. Iz aktivističkih kolektiva za očuvanje javnih dobara od daljnjih privatizacija (npr. aktivistička obrana javnog prostora Varšavske ulice od privatizacije notornog tajkuna Tomislava Horvatinčića upravo je lansirala današnjeg zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića na političku scenu), preobrazili su se u grupicu političkih poduzetnika koji se za rejtinge natječu s drugim sličnim strankama, postajući sve sličnijima svojim tobože oponentnima (demagogije, prenemaganje i glumatanje možemosa na gradskoj razini postale su gotovo jednake demagogijama, prenemaganjima i glumatanjima HDZ-a na državnoj razini, kao neprekidno osvrtanje na greške prethodnika, postavljanje lažne zainteresiranosti u parlamentu prema vlasti, farbanje sebe kao domoljube i ljude iz naroda itd. itd.).

Kako su se možemosi prethodno predstavili da se u klasnom sukobu pozicioniraju i za rad i za kapital, kad im se ponovo pojavio štrajk radnika i radnica u vlastitim redovima, nisu mogli a da se ne snađu u toj kompromiserskoj poziciji usred zaoštrenog klasnog sukoba, pa je sva malograđanština te političke opcije isplivala na vidjelo. Kuknjava možemosa oko socijalne osjetljivosti, jer su radnici i radnice ZET-a vrlo grubo ostavili na cjedilu ugrožene i ranjive društvene skupine koji ovise o javnom prijevozu, prijetvorne je prirode, s obzirom na to da su upravo uprave gradskih poduzeća ZET-a i Holdinga objavile u medije platne liste radnikâ, i to na vrlo maliciozan način, oslanjajući se najviše na završnu neto plaću koja s neoporezivim dodacima ispada relativno visokom, a ne prikazujući ponajviše osnovicu i izračun same bruto plaće gdje se vidi koliko su radnici i radnice ZET-a i Holdinga zapravo deprivilegirani sloj društva. Možemosi nisu kritizirali takvo djelovanje uprava prema medijima, štoviše, podupirali su takvo djelovanje da pokažu ostatku javnosti koliko su u godinama inflacije podizali radnicima plaće, što nije nimalo neobična politika, jer više se slijeva novca u gradsku blagajnu, životni troškovi su sve veći, pa je logično da će vlast podići tad plaće kako bi izbjegla socijalni nemir. Platne liste služile su upravama za delegitimiranje zahtjeva štrajkaša (ironije li, jedan od zahtjeva bio je upravo da se osnovica plaća podigne, a te platne liste kako su bile predstavljene maskirale su tu neuralgičnu činjenicu vlasti koja se diči da je socijalno osjetljiva) i za razjedinjavanje i desolidariziranje ostatka radničke klase prema radnicama i radnicima ZET-a i Holdinga. Kruna svemu tome bila je pojava ZET-ove vozačice Kristine Jozinović koja se nije solidarizirala s drugim radnicama i radnicima ZET-a u štrajku, pa je štrajkbreherski nastavila s radom i često davala izjave medijima kako ona ne podržava štrajk, da je njoj plaća dobra i da nema srca ne voziti svoje sugrađane. Promovirala je iste poruke koje je gradska vlast zborila u eter, a u dva tri klika pronašlo se da je štrajkbreherica u najmanju ruku javna simpatizerka Možemo na svojim profilima društvenih medija. Navedenu štrajkbrehericu svi su mainstream mediji ni manje ni više slavili kao heroinu, pa ne bi bilo nimalo čudno da iduće godine Kristina Jozinović dobije i tradicionalnu gradsku nagradu Zagrepčanke godine. Diviniziranje štrajkbreherstva liberalnim medijima nije teško palo, kao ni formatiranje narativa štrajka u ZET-u i Holdingu kao izraz pohlepe, egoizma i korupcije uskogrudnih radnica i radnika obmanutih od politikantski i kalkulantski nastrojenih sindikalnih vođa. 

U već pripremljenoj atmosferi, sva malograđansko-možemovska kaljuža u hrvatskom društvu izašla je da se obračuna s autentičnim radničkim štrajkom (jer kako nije autentičan, ako je preko 75% radnika i radnica glasalo za štrajk, i manje od 1% radnika nije sudjelovalo u štrajku (u prvom danu samo 2 tramvaja od 200 tramvaja i 1 od 300 buseva je vozilo!; dok kod Holdinga samo 11 kamiona Čistoće od 190 je vozilo, a taj broj bio je veći zbog obavljanja nužnih poslova)). Za malograđane radnice i radnici bili su nezajažljivi i sebični, nisu shvaćali širu sliku, da tko je protiv gradske vlasti radi za HDZ ili, još gore, zapravo jesu HDZ-ovci! (u štrajku radnika Čistoće 2023. bili su bandićevci, sad su pak preko noći postali HDZ-ovci, iako nema nikakvih dokaza da radnici dijele iste političke stavove, štoviše postoje upravo suprotni dokazi, no klasni prezir brzo prelazi preko činjenica), ali svakako su “dotepenci iz Bosne” koji misle samo na sebe, a ne na dobrobit Zagreba i baš Zagrepčana i Zagrepčanki. Malograđanima, radnice i radnici ZET-a i Holdinga su stranci koji trebaju služiti građanima i biti zahvalni što od građana grada Zagreba primaju plaću, a ne ljudi koji su svojim radom zaradili plaću i koji se trenutno bore za što dostojanstvenije radne uvjete na svom radnom mjestu. 

Kako se gotovo kompletnom obustavom rada unio nemir u život zagrebačkog građanskog društva, tako su frustracije možemosa i ostalih malograđana tražile istinskog krivca iza ove pojave radničke moći nad građanima. U tri dana mnogo je scenarija teorija zavjere proizašlo od možemosa i njihovih javnih i prikrivenih simpatizera i većina tih scenarija svodi se na to da iza štrajka stoji HDZ kao omnipotentna vlast koja je zarobila sve institucije i njima apsolutistički upravlja društvom, pa tako organizira i masovne radničke štrajkove koji svojim uspjehom mogu naštetiti i sâmoj vlasti HDZ-a. Kako Možemo misli i djeluje kao tipična građanska stranka od izbora do izbora, za rejting, ništa izvan rejtinga i ništa protiv rejtinga, tako i velika većina javnosti, naročito onaj dio umišljene javnosti poput političkih (b)analitičara, (kvazi)novinara, (lumpen)kulturnjaka te mnogih drugih previše javnih intelektualaca, misli isključivo stranačko-parlamentaristički, otuđeni od socijalne realnosti svakidašnjice. Što se doista mislilo da neće doći do ozbiljnijih radničkih prosvjeda nakon više godina inflacije svega postojećeg i dugotrajnog pada prosječne kupovne moći? Kako u našoj malograđanskoj kaljuži od Zagreba i šire javnim mnijenjem paradiraju gotovo isključivo kampanilističke ličnosti u službi malostranačkih interesa i slobode kapitala protiv radničke demokracije, red je da ovdje podvučemo sljedeće lekcije i zaključke iz ovog trodnevnog štrajka:

1. U klasnoj borbi između rada i kapitala na gradskoj razini, Možemo će stati na stranu kapitala protiv rada, pri čemu možemo zaključiti kako bi se ponašali da vrše vlast i na državnoj razini;
2. Možemo će protiv sindikalno organizirane radničke klase iskoristiti sve zakonite i nezakonite antiradničke prakse da suzbije uspjeh industrijskih akcija radnikâ i radnicâ te ozbiljenje zahtjeva koji ne idu stranci Možemo u njihovu računicu prema izbornim i kreditnim rejtinzima;
3. Svi današnji mainstream mediji napast će organiziranu sindikalnu akciju radničke klase i svesrdno će slaviti i heroizirati štrajkbrehere i štrajkbreherke u namjeri da razjedine radničku klasu u cijelosti;
4. Malograđanski sentiment će maksimalno proraditi u svim dijelovima društva gdje ono postoji, pri prvoj pojavi ozbiljnije neugodnosti u normalnom funkcioniranju građanskog društva;
5. U autentičnom radničkom štrajku ljevica i liberali će se skroz podijeliti i svatko će otići na svoju stranu temeljnog društvenog sukoba: ljevica na stranu rada, liberali na stranu kapitala;
6. Suvremeno društvo sposobno je putem razvijene informacijske i komunikacijske tehnologije vrlo brzo se i spretno samoorganizirati da na kratke staze zaobiđu prometne probleme izazvane štrajkom prometnih radnika (instant povezivanje ljudi putem aplikacija i kanala društvenih medija da dijele prijevoz i putne troškove) čime indirektno umanjuju pregovaračku moć prometnih radnica i radnika u štrajku;
7. Štrajkanje se nakon dugi niz godina neprovođenja štrajka mora ponovo učiti i greške u koracima sindikata i u slabom sagledavanju šire slike dok se štrajka same je sindikate stavilo u nepovoljnu situaciju do te mjere da se trenutno u javnosti govori da bi zelena tobože lijeva gradska vlast možemosa mogla uručiti otkaz sindikalnim vođama koji su organizirali štrajk, pa i o tipičnom antiradničkom, neoliberalnom prebacivanju troška štrajka na pleća sindikata, radnika i radnica koji su bili u štrajku;
8. Radnička solidarnost ne staje na granicama jedne firme, jednog grada ili države; ako staje, protiv nje kapital vrlo brzo izvojeva političku, ekonomsku i medijsku pobjedu. Argument da su radnici ZET-a ostavili ranjive i ugrožene skupine na vjetrometini tržišta je donekle točan, jer iako se oko nužnih poslova dogovara između poslodavca i sindikata, sindikalni predstavnici, radnice i radnici mogli su tu biti taktički proaktivni i sami odrediti nužne poslove da pomognu ugroženijim dijelovima radnog naroda, sindikalni predstavnici, radnice i radnici propustili su tu priliku opće solidarnosti i time su si potkopali vjerojatnosti uspjeha samog štrajka, mogućnosti širenja radničke solidarnosti na druge sektore rada i time i šansu uvećanja prestiža radnika i radnica ZET-a, pa i moć same radničke klase u cjelini, kao što su to radnici ZET-a prije 90 godina činili na Crvenoj Trešnjevci;
9. Liberali će jednakim žarom plasirati raznovrsne teorije zavjere o navodnim mrežama neprijatelja koji se skrivaju u svakom kutku društva protiv njih, kao što to liberali kritiziraju da desnica širi paranoje o raznoraznim njihovim neprijateljima;
10. Klasna borba je itekako živa u društvu, ali društvo je cinično, malograđanski i stranački orijentirano prema svakom autentičnom obliku klasne borbe, stoga organiziranje, samoorganiziranje, obrazovanje i samoobrazovanje radničke klase za klasnu borbu još je itekako dug proces i u koji se mora ići sa spoznajom da devet desetina društva neće na prvu prihvatiti tu borbu ako se ona kosi njihovim neposrednim ili posrednim materijalnim ili političkim interesom bez obzira kakve ti interesi doista bili realne veličine, dovoljno je već da prosvjedi proizvode samo nekakvu nelagodu i pronaći će se kakva takva racionalizacija da se bude protiv prosvjeda, naročito prosvjeda radničke klase, i to još radnika i radnica stranog podrijetla, koji su tu u proizvodnji građanske svakodnevnice klasno i identitetski pozicionirani da budu podređeni građanima.
11. Ljevičari su klasno društvo samo mnogo interpretirali; međutim, radi se o tome da ga se ukine. Veliki zagrebački štrajk radnica i radnika ZET-a i Holdinga niti je nova pojava niti će to biti jedini i izoliran slučaj u Zagrebu, Hrvatskoj i šire. U današnjim uvjetima, ljevičari i ljevičarke, u kolektivima i van kolektiva, za buduće radničke prosvjede i štrajkove moraju biti organizacijski pripremljeni da te prosvjede i štrajkove direktno i indirektno potpomognu svim svojim znanjem, vještinama i drugim sredstvima solidarnosti. Spontana solidarnost prema radnicama i radnicima nemoćna je pred čitavom antiradničkom medijskom i ostalom ideološkom mašinerijom kapitala. Poticanje radničke klase da se organizira u borbene sindikate i partije ključno je za daljnji napredak u klasnoj borbi. Klasna borba je bila i ostala glavni pogon emancipacije čovječanstva od tlačiteljskih i eksploatatorskih okova. I tko tijekom klasne borbe nikako ne vidi u licu borbene radničke klase obrise razborito organizirane i moćne sile protiv tiranije kapitala, nego vidi prije svega egoizam, sebičluk i politikanstvo siromašnih, taj gleda očima vladajuće eksploatatorske klase koja nikada ne trpi kad joj demokracija pokuca na vrata sa svojim zahtjevom za dostojanstven život radnog naroda.