Povijesna lekcija slikara Petra Dobrovića: osvrt na izložbu u Zagrebu

U Zagrebu je od 15. listopada do 15. studenog 2026. godine otvorena izložba „Petar Dobrović – Obzori“ u Srpskom kulturnom centru povodom Dana srpske kulture. Kao što biva, u izložbi se mogla pročitati biografija i tekstovi o stvaralaštvu tog nepravedno široj javnosti manje poznatog slikara. Na izložbi posjetitelji mogu vidjeti oko 25 Dobrovićevih slika u manjem ili većem formatu, dvadesetak slikarevih fotografija iz privatnog i javnog života, nekoliko stranica memoarskih zapisa o Dobroviću od prijatelja, par odlomaka iz pojedinih intervjua i ponešto njegovih skica, te kratak filmski prilog o samom liku i djelu Dobrovića. Izložba je skromna u kvantiteti, ali veoma bogata u kvaliteti.

Da je riječ samo o nekakvom zaboravljenom znamenitom slikaru srpskog porijekla, o izložbi za Kontranapad ne bi bilo vrijedno trošiti riječi. Međutim, Dobrović je upravo jedna od karika koja nedostaje u našoj zajedničkoj jugoslavenskoj intelektualnoj i umjetničkoj lijevoj povijesti, koja povezuje tok europskih progresivnih, radikalnih i revolucionarnih strujanja u umjetnosti s našim jugoslavenskim intelektualnim krugovima. Nisu naši lijevi intelektualci samonikli geniji nego su, poput Dobrovića, živjeli u političkim i kulturnim mješovitim kontekstima i putovali svijetom gdje su se susretali s idejama i pokretima koji su već bili radikalnog i avangardnog sadržaja.

Petar Dobrović rođen je 1890. godine u mađarskom gradu Pečuhu, studirao na Likovnoj akademiji u Budimpešti, boravio je u Parizu i Amsterdamu u najavangardnijim umjetničkim krugovima, da bi na koncu taj sin iz imućne građanske trgovačke obitelji srpskog porijekla, radeći na relaciji Dubrovnik – Beograd, završio svoj život u Beogradu 1942. kao profesor na Akademiji likovne umetnosti. Nikako neobičan put za građanskog umjetnika s našeg prostora, pogotovo što se u to vrijeme ratova, raspada carstava, pojave revolucija kao umjetnik radikalizirao, povezao s revolucionarima i avangardnim umjetničkim krugovima, koji su htjeli u ime humanizma i pacifizma propast starog svijeta koji je doveo do ratnih klaonica na periferiji (primjer Balkanski ratovi) i u centru (Prvi svjetski rat u Europi). Nikakva iznimka kad se pogleda povijest da se umjetnik građanskog podrijetla tako i tada radikalizira i da angažira svoju umjetnost u ime nekakvog političkog projekta (npr. socijalizma kao intelektualno-političkog pokreta koji ideološki prati radnički pokret).

Zašto nam je onda Dobrović bitan? Upravo zato da na njegovom primjeru i primjeru mnogih drugih umjetnika i ostale inteligencije buržujskog podrijetla primijetimo da se inače proklamirana autonomija umjetnosti autonomizira u zaštitu građanskog društva od klasnih sukoba, i da se pisci i ostali umjetnici late fetišiziranja autonomije umjetnosti do razine larpurlartizma i krajnje tzv. apolitičnosti, samo da bi se svrstali i urasli u strukture klasne vladavine građanskog društva. Kad se odustane od apolitičnosti tzv. autonomije umjetnosti, kroči se otvoreno na polje klasne borbe. Svi umjetnici, pisci, jednom riječju, kulturnjaci koji se odbijaju politički svrstati, već su se svrstali. Budući da znamo iz lekcija povijesti ratova i revolucija da se pisci i umjetnici, kao u primjeru Dobrovića, ipak svrstaju i svoj kulturni rad jasnije i predanije politički angažiraju, nema potrebe da se opet čekaju radikalna vremena; mora se od svih značajnijih sadašnjih kulturnjaka očekivati izričite stavove prema društveno-političkim prijeporima današnjice. Umjetnost nikad nije autonomna od politike, samo je pitanje od kakve politike ima autonomiju, pa prema tome u ime koje klase djeluje.

Taj odnos vidimo u djelu Petra Dobrovića kad impresionistički slika pejsaže socijalne realnosti jadranskog mediterana, kad portretira svog bliskog prijatelja Miroslava Krležu i redakciju lijevog časopisa Danas, kad preuzima ulogu predsjednika kratkotrajne Baranja-Baja srpsko-mađarske republike, pa i kad načini sliku nekakvog tipičnog tadašnjeg borbenog industrijskog proletera i potpiše sliku kao autoportret. Umjetnost je uvijek u službi politike. Svaka klasa u klasnoj borbi ima svoje umjetnike i umjetnice da vode klasnu borbu na polju kulture. Stoga revolucionarni pokreti moraju moći prihvatiti kulturne radnike i radnice u svoje redove, nipošto ih odbijati bez obzira na njihovo buržujsko podrijetlo – jer oni su spremni svoju klasnu privilegiju razvijenih umjetničkih vještina upogoniti za revolucionarnu politiku. Ali isto tako revolucionarni pokreti moraju kritizirati sve kulturnjake koji pretendiraju na umjetnost „čistu“ od politike i u javnosti razotkriti sve kulturnjake koji svoju građansku politiku skrivaju iza tzv. apolitičnosti.

U današnje doba genocida, ratova i sve većih društvenih nejednakosti među klasama, postanimo alergični na apolitične kulturnjake i sjetimo se Petra Dobrovića, Đorđa Andrejevića Kuna, Miroslava Krležu i svih tih građanskih pisaca i umjetnika koji su stavili svoju glavu u torbu i ugrozili svoju potencijalno udobnu građansku egzistenciju da bi svijet bio pravednijim mjestom za život!