Metastaze savremene desnice: šta (ni)je fašizam danas
Pavle Ilić
Da li je Donald Tramp fašista? Da li su to Vladimir Putin, Benjamin Netanjahu, Narendra Modi, Žair Bolsonaro, Viktor Orban, Đorđa Meloni… Aleksandar Vučić? Jesu li partije koje ovi ljudi predvode fašističke? Jesu li fašističke države kojima te partije vladaju? Šta je sa snagama koje nisu na vlasti, ali bi mogle uskoro biti? Na primer, Nacionalno okupljanje (Rassemblement National, RN) Marin Le Pen u Francuskoj, Alternativa za Nemačku (Alternative für Deutschland, AfD) ili Reform UK u Velikoj Britaniji.
Sve navedene snage stoje na desnom delu političkog spektra; sve koriste političku krizu liberalnog sistema da se dokopaju vlasti, odnosno da se na njoj učvrste i prošire je. Međutim, nazvati ih sve fašistima bilo bi pogrešno – kako analitički, tako i strateški. Krajnja desnica danas nije jedinstven pokret, već politički ekosistem koji se zasniva na složenim i protivrečnim odnosima svojih glavnih aktera.
Na prvom mestu, radi se o klasičnim konzervativnim snagama koje pokušavaju da odgovore na kolaps političkog centra i slabljenje sopstvenog uticaja tako što skreću udesno, usvajajući i normalizujući ideje, metode, pojedince i grupacije sa krajnje desnice. Zatim, vidimo organizacije populističke autoritarne desnice, koje predvode desničarski proboj u mejnstrim. Većina političkih tema koje se s desnice nameću dolazi iz njihove kuhinje. Pored toga, upravo se među njima u poslednjih deset do dvadeset godina iskristalisao i program autoritarne transformacije postojećeg liberalnog poretka. Naposletku, u okviru ovog ekosistema operišu i istinski fašistička jezgra. Njihov položaj, iako značajno povoljniji nego pre desetak godina, još uvek je podređen. U najvećoj meri, uloga fašista ograničena je na onlajn propagandu, zastrašivanje i preventivno, vaninstitucionalno razbijanje struktura potencijalnog otpora navedenom transformativnom programu populističke autoritarne desnice.
Od zla oca i još gore majke
Vratimo se na spisak sa početka teksta. Nastanak, jačanje, i(li) dolazak na vlast za većinu nabrojanih aktera desili su se u kontekstu duboke i dugogodišnje krize u kojoj se (neo)liberalni svetski poredak nalazi od 2008. godine.
Neoliberalizam kao princip vladavine učvrstio se pod konzervativnim strankama: Republikanskom partijom u SAD za vreme administracije Ronalda Regana i torijevcima u Velikoj Britaniji pod vođstvom Margaret Tačer. Njihov napad na radničku klasu na Zapadu već joj je naneo teške političke i socijalne poraze u trenutku raspada Sovjetskog Saveza i nestanka Istočnog bloka. Paralelno, upravo ti događaji gurnuli su radničku klasu na Istoku u brutalni proces tranzicije pre nego što je ona imala prilike da izgradi političke i sindikalne organizacije koje bi jasno odvojile njen interes u odnosu na birokratije bivših režima. Posledični gubitak samopouzdanja i snage radničke klase na teritoriji oba hladnoratovska bloka bacio je najveći deo političke levice širom sveta u stanje potpune dezorijentacije. Njene najveće partije – socijaldemokratske, socijalističke, komunističke – prestale su da vide radničku klasu kao glavnog nosioca progresivnih društvenih promena i počele su da se premaštaju ka centru, prihvatajući neoliberalizam kao jedinu igru u gradu.
U naredne tri decenije, ove partije smenjivaće se na vlasti sa konzervativcima, sa kojima će izgraditi konsenzus oko većine sržnih ekonomskih pitanja stapajući se sa njima na pozicijama „ekstremnog centra“. Taj konsenzus, ograničio je političku debatu u gotovo svim državama sveta na prelasku u treći milenijum na pitanja ispravnog i efikasnog upravljanja tržišnom, kapitalističkom privredom. Budući da su razlike između levog i desnog centra po pitanjima ekonomske politike postale zanemarive, težište političke utakmice preselilo se na kulturalizovana tumačenja posledica ekonomske globalizacije, u kojima je, s vremenom, pitanje imigracije postajalo sve značajnije.
Istovremeno, na preseku desnih krila konzervativnih partija i amorfne krajnje desnice sačinjene od filofašista, rasističkih jurišnika, verskih fanatika i drugih frustriranih nezadovoljnika, krenuo je da se sazriva i širi reakcionarno-nacionalistički pogled prema kome je slabljenje nacionalnog identiteta u kulturološkom, a veoma često i u etničkom smislu, bilo katastrofalna posledica delovanja „liberalne ideologije“. Iz ove centralne ideje ubrzo je krenuo da kulja čitav spektar teorija zavere. Naročit vetar u leđa reakcionarima dao je američki dvadesetogodišnji rat protiv terorizma, čiji je ideološki front podrazumevao upumpavanje ogromnih sredstava u širenje antimuslimanskog rasizma u Evropi i SAD-u.
Period unipolarnog američkog vojnog intervencionizma bio je ključna karika za održavanje suprematije SAD-a kao jedine svetske supersile i na materijalnom i na ideološkom nivou. S materijalne strane, hladnoratovska privreda SAD-a zasnivala se na permanentom naoružavanju. Isčezavanje pretnje koju je Varšavski pakt predstavljao doveo je taj model u pitanje i zahtevao pronalaženje novog neprijatelja. Ideološki, borba između „slobodnog sveta“ i „komunističkog totalitarizma“ ustupila je mesto „sukobu civilizacija“, koji je počeo da potiskuje ideju univerzalne multikulturalnosti.
Istovremeno, režimi u zemljama bivšeg Istočnog bloka, koje liberalni mediji na Zapadu neretko posmatraju kao iskonske izvore autoritarizma i „iliberalizma“, prošli su kroz sopstvenu transformaciju. Prateći trend skretanja od ideje globalne, ili makar evropske, multikulturne zajednice naroda ka konzervativnom kulturološkom zatvaranju, a potom i ka etnonacionalističkoj autoritarnoj vladavini, postojeći vladari i strukture – Vladimir Putin, Viktor Orban, Aleksandar Vučić… – polako su penzionisali svoje prvobitne umerenjačke persone i slogane globalne integracije i saradnje u prilog narativa o suverenitetu. Kako se kriza političkog legitimiteta liberalnog poretka produbljivala, oni su počeli da se predstavljaju kao nosioci alternativnog modela. To nisu učinili iz iskrenog ubeđenja, već kao kalkulisani potez koji je trebalo da njihovu vladavinu učvrsti, produži i imunizuje na efekte urušavanja legitimiteta međunarodnog poretka.
Na taj način, ovaj oportunistički zaokret udesno brojnih režima u bivšem Istočnom bloku omogućio im je da dodatno razbiju slabe, ideološki i organizaciono isprazne snage opozicije i postave temelje sopstvenih „stabilokratija“. Na taj način, posledica ideološkog prilagođavanja režima na Istoku političkim procesima koji su dolazili sa Zapada postala je izvor inspiracije za populističke autoritarne snage koje su se na Zapadu još uvek trudile da se sa političke margine probiju u mejnstrim.
Kriziranje
Sve do 2008. godine i svetske ekonomske krize partije ekstremnog centra u najvećoj meri bile su sposobne da drže reakcionarnu krajnju desnicu pod kontrolom, ostvaruju ubedljive izborne rezultate i, u globalu gledano, formirajući stabilne vlade.
Ipak, razmere ekonomskog kolapsa, politička odluka da se na krizu odgovori globalnim uvođenjem mera štednje za stanovništvo paralelno sa basnoslovnim olakšicama, paketima pomoći, povoljnim kamatnim stopama i drugim oblicima upumpavanja novca u finansijski sektor i krupni kapital uopšte, pokazali su milijardama ljudi da je dotadašnji poredak postao neodrživ. Posledično, došlo je do otvaranja prostora za proboj snaga koje su kritikovale liberalnu globalizaciju.
Bitno je naglasiti da inicijalni otpor nije došao s desna. Naprotiv, u prvim godinama nakon izbijanja ekonomske krize, političko delovanje kontra establišmenta dominantno je poprimalo horizontalističku, radikalno-demokratsku formu. Prisetimo se Arapskog proleća, pokreta trgova i Indignadosa u južnoj Evropi, Occupy Wall Street-a i sličnih pokreta širom planete. Nedugo nakon toga usledio je i elektoralni proboj radikalne levice u mnogim zemljama. U Evropi, najznačajnije kroz vladu Sirize u Grčkoj, a na drugom mestu masovne predizborne kampanje Džeremija Korbina i Žana-Lika Melanšona. Jačanje snaga radikalne levice često je išlo u tandemu sa kolapsom podrške za tradicionalne partije socijaldemokratije (Pasok u Grčkoj, Socijalistička partija u Francuskoj, itd).
Međutim, kapitulacija Sirize i nesposobnost drugih radikalno levih projekata da se izbore za vlast, odnosno otvoreno saučesništvo partija levice (npr Die Linke u Nemačkoj) u sprovođenju mera štednje, doveli su do razočaranja i slabljenja radikalnog zamaha. Istovremeno, hronična globalna migrantska kriza nametnula je pitanje migracije kao centralno, a radikalna desnica, uz svesrdnu pomoć celokupnog političkog establišmenta u Evropi usmerila ga je u smeru debate o nacionalnim identitetima i pomenutom sukobu civilizacija. U očima značajnog dela glasačkog tela tvrdnja da zapravo radikalna desnica predstavlja glavnu snagu koja se bori protiv trulog sistema počela je da rezonuje u kontekstu masovnog iskustva pada životnog standarda i ekonomske krize.
Lukavstvo odijuma
Ovo je bio trenutak u kom su stratezi i ideolozi populističke autoritarne desnice shvatili da se suočavaju sa ozbiljnom strateškom dilemom. Njihova tvrdnja da je liberalni sistem (u prvenstveno vrednosnom i kulturalizovanom smislu) bio uzrok ekonomskih problema doprla je do nezanemarivo velike publike. Publike koja je na izborima mogla da se prevede u demokratski mandat.
Međutim, u slučaju da, nakon što se dokopa vlasti, nastavi da sprovodi istu politiku kao i svoji konzervativni prethodnici, koji su joj često otimali slogane i tercirali u dizanju moralne panike, populistička autoritarna desnica rizikovala je da njen društveni uticaj bude plitak, kratkotrajan i da se relativno brzo završi povlačenjem sa političke pozornice.
Amorfnu masu nezadovoljnika i protestnih glasača sa simpatijama prema desnici trebalo je, dakle, pretvoriti u aktivne zagovornike programa društvene transformacije. Programa koji bi im obećao povratak prava i privilegija koje osećaju da su izgubili, ali bi ih takođe mobilisao protiv manjina koje radikalna desnica želi da targetira. Odgovor do kog su došli mogao bi se nazvati diskriminatornim ili isključivim velferizmom.
Centralna ideja je jednostavna: opšti budžetski trošak za sisteme socijalnog staranja, poput zdravstva, školstva, socijalne zaštite moguće je i dalje smanjivati, u skladu sa opštim ekonomskim ciljevima desnice, tako što će pristup njima ograničiti na „prave“ i „zaslužne“ pripadnike nacije. Za razliku od konzervativaca na vrhuncu neoliberalnog perioda, za koje su (ne)poželjni mahom bili definisani pravno, populistička autoritarna desnica radije ih posmatra u etničkim, rasno suprematističkim i nedvosmisleno antikomunističkim kategorijama, potpaljujući mržnju prema imigrantima, muslimanima, obojenima, feministkinjama, vouk (woke) borcima za društvenu pravdu, Antifi i svim ostalim koje proglašava unutrašnjim i spoljnim neprijateljima.
Veća spremnost populističke autoritarne desnice da nametne nova pravila igre u odnosu na svoje konzervativne prethodnike najbolje se vidi u potezima koje povlači američka administracija pod Trampovim drugim mandatom: uvođenje protekcionizma kroz carinske namete, odustajanje od simboličke i moralističke apologije za sopstvenu imperijalnu ekspanziju, preispitivanje postojećih vojnih i ekonomskih saveza, unutrašnji teror i represija nad manjinama uz pomoć ICE-a i drugih policijskih i parapolicijskih snaga, itd. Istovremeno, za Trampa i Republikansku partiju u kojoj se populistička autoritarna desnica učvrstila kao dominantna struja, manevrisanje u formalnim okvirima liberalno demokratskog zakonskog uređenja je centralni aspekt strategije. To ih jasno odvaja u odnosu na fašističke jurišnike koje gaje među svojim simpatizerima i saveznicima.
Kako u SAD, tako i van nje, odbrana ugrožene nacije koja se suočava sa realnim pretnjama (klimatske promene i elementarne nepogode, pandemija kovida-19, vrtoglavi rast životnih troškova za većinu), kao i onim isfantaziranim (chemtrails, zavere o zameni stanovništva, „LGBT ideologija“ itd), postaje politički teren sa kog populistička autoritarna desnica kreće u ofanzivu na liberalni poredak.
U reakciji na tu ofanzivu, partije oba krila urušenog ekstremnog centra po pravilu počinju da prihvataju i sprovode određene mere koje krajnja desnica nameće. Na primer, usvajanje narativa o štetnosti imigracije, uprkos činjenici da nijedna među najvećim nacionalnim privredama, bez obzira na nivo državne intervencije u tržište, ne bi mogla da funkcioniše, a kamoli da beleži privredni rast bez rada stranih radnika. Posledično, program krajnje desnice biva sve više legitimizovan u mejnstrimu, dok ona sama zadržava imidž antiestablišmentske opcije i može da kritikuje mejnstrim partije centra da ne rade dovoljno predano, iskreno, ili efikasno na sprovođenju mera koje im sama uspešno nameće.
Psi na lancu
Do sada smo pokazali kako je odnos klasične konzervativne desnice doprineo jačanju i usponu populističke autoritarne desnice i njenog transformativnog programa. Da li je odnos populističke autoritarne desnice prema fašističkoj desnici deo istog procesa radikalizacije? Gde se tačno nalazi granica između ova dva aktera? Spremaju li se još mračnije sile za svoj red na vlasti?
Ključna razlika leži u tome što, autoritarna krajnja desnica populističkog tipa strateški posmatra okvire parlamentarno demokratske republike kao politički teren kojim želi da ovlada i transformiše. Ta transformacija je dublja i značajnija u odnosu na ciljeve klasične konzervativne desnice. Između ostalog, ona podrazumeva i konstantni napad na političke slobode političkih protivnika i progonjenih manjina, a sve pod krinkom tvrdnje da vraća vlast u ruke običnog i zaslužnog čoveka. Ova transformacija podrazumeva i otvorenu institucionalnu ili parainstitucionalnu represiju, uključujući, kao što se da videti, čak i ubijanje političkih protivnika ili masakre nad prokazanim manjinama.
Fašizam, s druge strane, podrazumeva ukidanje buržoaske demokratije i po formi i po sadržaju. Ne samo kao viši stepen represije nad političkim protivnicima, već kao ozakonjenje njihove trajne proskripcije, odnosno usvjanje društvenog cilja njihovog uništenja i potpunog odstranjivanja iz (organicistički koncipirane) nacije. Ti ciljevi očigledni su u propagandi koju fašistička jezgra širi. Međutim, pomenuta propaganda još uvek je pre znak raspoznavanja hronično onlajn kontrakulture nego što je politički program koji je u stanju da mobilizuje široke mase.
Nijedan od populističkih autoritarnih pokreta ili partija koje možemo da vidimo danas do sada nije imao potrebe da krene putem ukidanja liberalne demokratije. Iz razloga što sama liberalna demokratija, iako se nalazi u dubokoj krizi legitimiteta već skoro dve decenije, nije pod pretnjom da bude srušena s leva, autonomnim delovanjem radničke klase i potlačenih masa. Prosto rečeno, još uvek ne postoji dovoljno masovna i uticajna politička snaga koja liberalnu demokratiju prepoznaje kao diktaturu kapitala, ima program usmeren ka njenom ukidanju i kapacitete da taj program u adekvatnim okolnostima sprovede u delo. U nedostatku revolucionarne pretnje liberalnoj demokratiji, populistička radikalna desnica, u čije se proponente ubrajaju i neki od najkrupnijih kapitalista na svetu, poput Ilona Maska, Pitera Tila ili samog Donalda Trampa, nema nikakav problem da rukovodi procesom demokratske atrofije i autoritarne transformacije liberalne demokratije, bez formalnog odbacivanja ili ukidanja liberalno demokratskog uređenja.
Za razliku od njih, fašisti postaju neophodni za održanje buržoaske vlasti i diktature kapitala onda kada liberalna buržoaska država gubi kapacitet da samostalno zaustavi jačanje revolucionarnih snaga i kada je fašističko uništavanje monopola države nad silom nužno kako bi se revolucija predupredila ili porazila. Drugim rečima, buržoaska klasa i liberalna država primorane su da spasu suštinu svoje vlasti – kapitalističke društvene odnose – žrtvujući njihov pravno-politički izraz – liberalnu demokratiju. Suočene sa tom nužnošću, one se okreću fašističkim snagama, koje postoje autonomno u odnosu na državni aparat i čija je klasna osnova sitnoburžoaska, kao nužnom zlu sa koje moraju da prime u vlast, kako bi tu vlast zadržale.
Subjektivna slabost snaga revolucije, kao funkcija istorijske slabosti međunarodnog radničkog pokreta, zapravo je glavni strukturni faktor koji fašističku desnicu drži na kratkoj uzici populističke desnice i ograničava domet njenog delovanja.
Penicilin
Insistiranje na činjenici da fašisti nisu autonomni igrači u okviru šireg pokreta desnice ne služi tome da umanji ozbiljnost pretnje s kojom se globalno suočavamo. Osvrnimo se, treći i poslednji put, na spisak desničarskih snaga od kog smo počeli. Tramp i Netanjahu su samo u poslednjih šest meseci direktno odgovorni za ubistva desetina hiljada ljudi u Gazi, Iranu, Zapadnoj Obali, Libanu, Jemenu, Izraelu, SAD, Kubi… Đorđa Meloni sigurno je ponosna na to što je od početka njene vladavine broj utopljenika u Sredozemnom moru višestruko porastao… Narendra Modi celu svoju političku karijeru duguje podsticanju masakara nad muslimanima u Indiji… krv nevinih je, kao što vrlo dobro znamo, i na rukama daleko sitnijih igrača, poput Aleksandra Vučića.
Ukoliko moć populističke autoritarne desnice nastavi da raste, ubistava, ratova i bede biće samo sve više. Pogotovo jer se njena obećanja o privrednom i kulturnom preporodu nacije sudaraju sa stvarnošću svetskog sistema proizvodnje i neumoljivim zakonima kapitalističke privrede. Svaki ciklus obećanja i razočaranja nužno će morati da bude praćen novim ciklusom radikalizacije i represije i/ili kolapsom desničarskih režima. Hoće li ih odmeniti snage koje su kvalitativno ili samo kozmetički drugačije zavisi, na prvom mestu, od spremnosti radničke klase, njenih organizacija i širokih pokreta ugnjetenih da se suprotstave političkoj i ekonomskoj ofanzivi krupnog kapitala koja se prevodi u jačanje populističke autoritarne desnice.
Njeno učvršćivanje kao državne političke snage na svetskom nivou signal je istrošenosti kapaciteta svetskog sistema da se nosi sa posledicama hronične i sve kompleksnije krize na manje nasilne načine. Takva stvarnost nameće ogromnu odgovornost svim progresivnim snagama u društvu, pre svega revolucionarnoj levici. Mi moramo pokazivati da jedini put iz krize vodi kroz odlučnu borbu protiv čitavog kapitalističkog sistema, a ne kroz odbranu istrulelog liberalnog poretka od desničarskih nasrtaja.
Autoritarni gospodari već postavljaju i naoružavaju svoje fašističke garde kako bi osujetili svaki oblik organizovanog otpora. On je, međutim, živ, masovan, i na momente neočekivano snažan – što se najbolje vidi kroz međunarodne kampanje solidarnosti sa Palestinskom borbom protiv genocida. To, naravno, ne umanjuje probleme nedovoljno jasne i odlučne političke artikulacije. Bez obzira na taj i sve druge izazove, pak, budućnost čovečanstva je u rukama svetske radničke klase, koja nikada ranije nije bila brojnija, a ne obesnih milijardera i u njih zaljubljenih podstrekača mržnje i nasilja.
Par preporuka za čitanje
Iako je pitanje borbe protiv fašizma jedno od centralnih pitanja za organizovanu levicu, sam termin fašizma se češće koristi kao prazni označitelj ili uvreda, nego kao problem sa jasnom definicijom. Parafrazirajući Sun Cu-a, ukoliko ne poznajemo neprijatelja protiv kog želimo da se borimo, u najboljem slučaju ćemo za svaku pobedu pretrpeti i jedan poraz.
U cilju da sve one koji žele da se bore protiv kapitalizma i ekstremne desnice u svim njenim oblicima naoružamo adekvatnim poznavanjem neprijatelja, izdvajamo par preporuka i objašnjenja:
Knjige:
Lav Trocki - Šta je fašizam i kako se protiv njega boriti?
Robert O. Pekston - Anatomija fašizma
Dejvid Renton - Novi autoritarci: desničarska konvergencija
Ričard Simor - Katastrofalni nacionalizam (celu knjigu nismo uspeli da nađemo dostupnu na veb stranicama. Zainteresovani nam se mogu obratiti putem kontakt podataka na zadnjoj stranici kako bismo im poslali elektronsku verziju).
Selekcija Video-eseja autora Yugopnik:
Estetika zla - Fašistička uniforma
Estetika zla - Nacistički pozdrav
Počasni arijevci - Rasistička propaganda nacista